Genocid počinjen u Republici Bosni i Hercegovini u periodu 1992–1995. godine predstavlja najteži zločin počinjen na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.
Bio je to sistemski, organizirani i planski projekt eliminacije Bošnjaka kao naroda, izveden kroz masovna ubistva, progone, logore, silovanja, uništavanja islamskog kulturnog i vjerskog naslijeđa, kao i drugih oblika zločina.
Ideologija koja je stajala iza ovog zločina je velikodržavna, duboko ukorijenjena u ideji o stvaranju velike Srbije na Balkanu, u čijim se okvirima ne ostavlja mjesto za druge narode, primarno Bošnjake.
Ova knjiga Život u pramenu kose samo je jedna od stotine hiljada priča žrtava genocida i zločina protiv čovječnosti. Hiljade žrtava seksualnog nasilja još uvijek su nepoznatog identiteta, a njihova patnja neprepoznata i neprocesuirana.
Tokom proljeća 1992. godine srpske snage, Jugoslovenska narodna armija i druge vojne, “paravojne” i policijske formacije iz Bosne i Hercegovine i Srbije, napale su i preuzele kontrolu nad brojnim opštinama i gradovima: Bijeljinom, Banja Lukom, Bosanskim, Brodom, Bratuncem, Zvornikom, Fočom, Višegradom, Rogaticom, Vlasenicom, Bosanskim Šamcem, Brčkom, Prijedorom. Od tog trenutka pa do kraja 1992. godine, srpske vlasti su u preuzetim gradovima otpuštale Bošnjake i Hrvate iz svih sektora društva, a mnogi civili su ubijeni, protjerani ili odvedeni u logore.
Na 16. sjednici Skupštine samoproglašene Srpske republike, odnosno Republike Srpske (RS) održanoj 12. maja 1992. godine u Banjoj Luci, zločinac Radovan Karadžić iznio je šest “strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”. Ti ciljevi, faktički platforma za buduće djelovanje političkih, vojnih i policijskih struktura RS-a, pokazali su genocidnu namjeru. Posebno su važni ciljevi:
- razdvajanje Srba od Bošnjaka i Hrvata,
- eliminacija Drine kao granice.
Foča, kao grad u istočnoj Bosni, bosanskom Podrinju, grad na Drini, postala je jedna od prioritetnih meta za provođenje ovih ciljeva, što je moglo biti ostvareno samo genocidnim aktima.
Na primjeru zauzimanja gradskog jezgra Foče, započetog 7/8. aprila 1992. godine, potvrđuje se obrazac velikodržavnog plana i njegovog izvršenja u većini opština istočne Bosne.
Nakon pješadijskog djelovanja i granatiranja iz teške artiljerije, srpske vojne i policijske formacije brzo su zauzele gradsko jezgro. Tokom tih napada počinjeni su masovni zločini. Preživjeli su odvedeni u brojne logore i zatočeničke objekte, među kojima se po brutalnosti izdvajaju:
- Srednjoškolski centar u Foči,
- Dvorana “Partizan” i
- Kazneno-popravni dom Foča, gdje su zatočenici zlostavljani i ubijani, a žene i djevojčice masovno silovane.
Foča je jedna od paradigmi masovnih zločina, posebno zločina silovanja Bošnjakinja i protjerivanja bošnjačkog/muslimanskog stanovništva.
Kao i u drugim okupiranim gradovima, organizirane i i stematske zločine pratilo je pljačkanje i potpuno uništavanje privatne, kulturne i vjerske imovine.
U tom širem kontekstu genocida, agresije i provođenja “strateških ciljeva”, smještena je i radnja knjige Enise Grabus. Ona govori o jednoj žrtvi, Zehri Murguz rođenoj Kovačević, ali istovremeno svjedoči o stotinama hiljada drugih.
Knjiga Život u pramenu kose koju je napisala Enisa Grabus, predstavlja potresno svjedočanstvo o životu Zehre Murguz. Objavljena u ediciji “Istina u sjeni”, ona donosi ispovijest jedne žene čija je lična priča ujedno i kolektivna tragedija Bošnjakinja i Bošnjaka Foče i cijele Bosne i Hercegovine.
Autorica kroz formu literarno oblikovanog svjedočenja prenosi Zehrina sjećanja, od idiličnog djetinjstva i mladalačkih snova u Foči, do stravičnih ratnih iskustava obilježenih logorima, silovanjima, ubistvima, uključujući ubistvo cijele porodice, također, u Foči.
Posebno upečatljiv trenutak, koji daje naslov knjizi, jeste scena kada Zehra spašavajući vlastiti život istrgava pramen vlastite kose iz ruku zločinca, pretvarajući ga u simbol otpora i nove snage za preživljavanje.
Enisa Grabus je uspjela balansirati između dokumentarnog i književnog. Tekst je zasnovan na intervjuima sa Zehrom Murguz, ali oblikovan tako da čitaocu približi emotivni i psihološki horizont preživjele.
Knjiga se stoga čita i kao svjedočanstvo, i kao literarni zapis i kao historijski dokument. Dakle, vrijednost djela je višeslojna:
- historijska, jer bilježi istinu o genocidu i ratnim zločinima u Foči, sa posebnim naglaskom na seksualno nasilje kao instrumentu rata;
- etno-kulturna, jer uvodna poglavlja donose bogat opis načina života bošnjačkih porodica, čime se stvara kontrast između predratne idile i ratne tragedije i
- emocionalna i etička, knjiga osvjetljava snagu jedne žene da preživi, svjedoči i nastavi život, ali i univerzalnu poruku o dostojanstvu i borbi za pravdu.
Ova knjiga sublimira život Zehre Murguz, suočavanje sa onim što je Hannah Arendt nazvala “radikalnim zlom”, ali i “banalnošću zla”. Zločini nad Bošnjacima i Bošnjakinjama nisu izolirani incidenti, već dio sistema i plana.
Naučnici poput Fein, Zwana, Baumana, Jaspersa i brojnih drugih definirali su takve pojave kao “državni zločin”. Upravo u toj dimenziji ova knjiga ima dodatnu težinu, ona pokazuje i planiranje, i izvršenje, i kasnije negiranje zločina, ali i gotovo potpunu izostalu institucionalnu podršku žrtvama.
Autorica u 18. i 19. poglavlju pokazuje da čak i kada pravda formalno djeluje, žrtva nailazi na neprofesionalnost, bešćutnost ili ignorisanje institucija. Time se dodatno naglašava kontrast između institucionalnog negiranja i entuzijazma pojedinaca poput Zehre Murguz i drugih, čija energija i borba ostaju jedini oslonac u procesuiranju zločina i očuvanju sjećanja.
Posebno vrijedan segment djela jeste Zehrina sposobnost da, uprkos svim patnjama, istakne i pozitivne primjere među Srbima, pokazavši da u vrijeme najvećeg mraka nije prestala vjerovati u ljudskost. To je njena istinska veličina i pobjeda – moralna, ljudska i historijska.
Život u pramenu kose ruši i neke ukorijenjene teorije o prirodi zla. Genocid nad Bošnjacima pokazuje da žrtve i zločinci nisu bili stranci, već najčešće komšije i poznanici. Upravo to čini zločine počinjene u Foči, Višegradu, Rogatici, Prijedoru i drugim bosanskohercegovačkim opštinama još monstruoznijim. Ova knjiga je dokaz da su teorije o distanci između žrtve i zločinca pale pred činjenicom da su ljudi koji su dijelili isti prostor i svakodnevnicu jedni drugima postali ili dželati ili žrtve.
Kazna koju je Zehrin zločinac dobio – 14 godina zatvora, još jednom otvara pitanja smisla ovozemaljske pravde. Šta znače tako male kazne kada znamo razmjere počinjenih zločina?
Ipak, simbolička pobjeda leži u činjenici da istina ne može biti izbrisana: djeca ubijenih i mučenih danas su uspješna širom svijeta, o zločincima se pišu knjige i održavaju javne promocije i govori, što oni nikada nisu mogli ni zamisliti. Simbolička pobjeda ogleda se i u očuvanju pamćenja i svjedočenju, moralnoj osudi počinilaca, otporu negiranju genocida i osnaživanju preživjelih da kroz obrazovanje, rad i društveni angažman izgrade život koji zločinci nisu mogli uništiti.
Život u pramenu kose pokazuje da Zehra Murguz nije samo žrtva – ona je heroina, primjer žene koja se uspravila pred historijom i izborila da njen glas bude zapisan. Time ova knjiga prerasta okvire individualnog svjedočenja i postaje dio kolektivne borbe za istinu i pravdu.
Upravo zbog toga, ali i svega prethodno napisanog, prvo izdanje ove knjige s pravom je izazvalo veliku pažnju bosanskohercegovačke javnosti. U tom smislu, ova knjiga nije samo svjedočanstvo; ona je dokument hrabrosti, upornosti i borbe za istinu. Ona treba biti promovirana širom Bosne i Hercegovine i svijeta, prevedena na strane jezike i uključena u obrazovne procese , jer svaka zabilježena istina znači poraz negatora, pobjedu nad zaboravom i podsjetnik budući generacijama da se ovakvi zločini ne smiju ponoviti.
U Sarajevu, 9. septembra 2025.
Piše: Muamer Džananović, direktor Insistuta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA i recezent knjige “Život u pramenu kose“