ČETVRTI KORAK (I dio)
Jedini način rješavanja onih poteškoća koje su vezane za naše egoističke porive i praćene materijalnim sladostrašćem i užitkom jeste kušanje duhovnosti.
Ko ne okusi duhovnost nije u stanju da se tek tako liši ovosvjetskih užitaka. Osveta čovjeka pruža užitak, tvrdoglavost također, razuzdana i pohotna uživanja upražnjavanja seksualnog nagona ugode se čovjekovom (životinjskom) egu, naš ego se ohološću i samodopadljivom hvalisavošću osjeća važnim i velikim… Međutim, čovjek koji kuša istinski okus duhovnosti neće više moći svoje srce predati ovosvjetskim užicima. Takav čovjek će se vrlo lahko suzdržavati od udovoljavanja svomu egu.
Kako je kazao jedan učenjak: „Bože moj, ko je okusio slast ljubavi Tvoje, pa se od Tebe okrenuo i drugom se posvetio?“ Dakle, treba okusiti ljubav Božiju kako se naš život ne bi „vrtio“ oko nečega drugog, nedostojnog da mu se predamo i posvetimo. A kad već jednom tu ljubav kušamo više se od Boga nećemo udaljiti, niti nešto mimo Njega odabrati. Jedna od opasnosti koje danas prijete našim porodicama je upravo nedostatak ili potpuno odsustvo duhovnosti u našim domovima. Ako je ozračje našega doma, zbog odsustva duhovnosti, a intenzivnog prisustva različitih oblika strasti, postalo ustvari mjesto egoističnog naslađivanja, onda mi i ne živimo u zajednici koja se s pravom može zvati porodicom. A što je manje duhovnosti, to je više problema u zajedničkom, bračnom životu. Naravno, što je duhovnost izraženija to je manje sukobljavanja među supružnicima. E sada čim čujemo riječ duhovnost, pomislimo na namaz, post, učenje Kur'ana, džamiju i sl. Da, to jesu primjeri i mjesta manifestacije duhovnosti, ali nekada se i ove kategorije mogu pretvoriti u svoju suprotnost.
Evo jednog primjera:
Dječak: Oče! Kada već sutra nećeš na posao, možeš li me večeras voditi u zoološki vrt?
Otac: Sine dragi, uoči petka je, večeras je najefikasnije klanjati u džematu. Vodit ću te na jaciju.
Dječak: Ali, meni se ne ide! A hoćeš me onda ujutro voditi u zabavni park?
Otac: Ne mogu sine. Kad da te vodim? Ujutro nam se valja spremati za džumu.
Dječak: A poslije džume?
Otac: Pa dok odemo na kahvu s prijateljima, pa kući na ručak, ikindija, malo odmorimo i eto ti akšama! Vidjet ćemo nekad drugi put!
Dječak, mrzovoljan i razočaran vraća se u svoju sobu računaru, internetu i svome lažnome, vizuelnom svijetu.
Šta hoćemo kazati? Roditelji koji duhovnost svode na spomenute kategorije, ustvari su pogrešno razumjeli duhovnost. Otac i majka koji se ne igraju sa svojom djecom, ne vode ih na izlet, u park i sl. s njima ne razgovaraju – osim kad im što naređuju – škrti su na izražavanju ljubavi prema djeci, takvi otac i majka su ili potpuno lišeni duhovnosti ili je imaju vrlo malo. Islam ne ograničava duhovnost na nekoliko stvari koje smo spomenuli u našem primjeru.