- Nakon završetka gimnazije odlazite na studij u Iran. Nemamo priliku i čast da se često srećemo s nekim ko je studirao ili živio u Iranu. Velika civilizacija, kolijevka znanja, narod koji odiše duhom i umjetnošću. Mnoge građevine ali i pojedinci obilježili su svjetlu povijest. Šta je Vas motiviralo da to bude baš Iran, a ne neka druga država? Imate li informaciju koliko naših studenata se odluči da školovanje nastavi u Iranu?
Po završetku Četvrte gimnazije na Ilidži i nakon razgovora s roditeljima, odlučila sam da prihvatim ovu jedinstvenu ponudu. Iran je kolijevka civilizacije, do tada sam imala priliku samo da slušam o tome. Međutim, pružila mi se prilika da sve to vidim i izbliza. Ljubav prema perzijskom jeziku rodila se od prvog trenutka kada sam počela čitati i istraživati o velikim pjesnicima poput Hafiza Širazija, Sa’dija Širazija, Mevlane Dželaludina Rumija, Nizamija, Attara Nišapurija, Firdusija i mnogih drugih velikana perzijske književnosti. Ja sam osim klasičnom perzijskom poezijom oduševljena i savremenom perzijskom poezijom o kojoj sam pisala na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu u okviru mog master rada. Tema je bila: “Razvoj savremene perzijske poezije u djelima Nime Jušiđa i njegovih nasljednikaˮ, poput Sohraba Sepehrija, Hušanga Ebtehađa, Parvin E’tesami, Ferejeduna Moširija i mnogih drugih. Mogu da priznam da sam iz dana u dan sve više opijena duhovnošću koja prožima sve aspekte života iranskih mislilaca. Zbog te ljubavi prema Orijentu sasvim je logično što sam u životu napravila baš ovaj izbor. Što se studenata sa naših prostora tiče, bilo ih je svega nekoliko na različitim fakultetima i studijskim programima, a bilo bi zaista lijepo kada bi ih bilo i više. Jer svaki iranski grad odiše naukom i umjetnošću i treba ih posjetiti i osjetiti i istraživati o njima. To su gradovi poput Hamedana, Tabriza, Širaza, Isfahana, Tehrana, Mešheda, Kašana, Koma i drugih.
- Zvanično ste prvi evropski član nastavnog vijeća Al-Mustafa, Međunarodnog univerziteta u Komu, za predavanje perzijskog jezika. Jesu li perzijski jezik i pisanje bili ‘vrata’ kojima ste otvorili jedan novi pogled na svijet, život općenito?
Nakon završenih studija učestvovala sam i na dodatnom posebnom ciklusu za predavače perzijskog jezika, čime sam stekla i zvaničnu licencu. Moje pisanje se identitetski veže za naš Balkan, međutim svakako da mi je poznavanje perzijskog jezika otvorilo vrata u sasvim novi svijet. Prevod nikada, koliko god vjerodostojan bio, ne može biti isto što i original. Ako bismo to uporedili s perzijskim ručno tkanim tepisima, reklo bi se da je prednja strana tepiha original, a prevod poleđina. Svakako je prevod lijep i koristan, ali ne onako kao kada čitamo i istražujemo na izvornom jeziku. Poznavanje jednog novog jezika pruža nam mogućnost da se upoznamo sa kulturom, tradicijom i civilizacijom drugih naroda. Pomaže nam da stvaramo i razumijemo tokove naučne misli, uspone i padove. Otvara nam vidike i pruža pravu sliku stanja tog naroda. Tako da je odgovor na Vaše pitanje pozitivan, itekako mi je otvorilo vrata u sasvim novi, zadivljujući i jedinstven svijet, koji ja nastojim da predstavim kroz svoje romane, djela i poeziju.
- Kažete da je Vaša glavna ambicija pisanje. Krajem 2019. godine objavljujete svoj prvi roman Na krilima feniksa. Iako feniks simbolizira novo rađanje iz pepela, nadu u prosperitetniji život, blagostanje, olakšanje, Vaš roman Na krilima feniksa otvara nedoumice koliko čovjek poznaje sebe, šta nas to čini postojanim, stvarnim i na kraju sretnim. Da li Vaš život isprepleten životnim, akademskim i profesionalnim nedoumicama u sebi krije odgovor?
Roman Na krilima feniksa je po definiciji fikcija, ali ja uvijek kažem da nijedna fikcija ne može biti apsolutna. Svaka fikcija u sebi krije tragove ličnosti njenog autora. Drugim riječima, svaka fikcija u sebi krije segmente iz autorovg života ili iz života nekoga ko je za autora specifičan po nečemu. No, nezavisno od toga, moj glavni cilj u ovom romanu je bio introspekcija, odnosno poniranje u sebe samu. Riječi su ono što se prelilo iz čaše moje duše i što je trebalo biti preneseno na papir posredstvom ruku. Inspiraciju smatram vriskom iz dubine čovjekovog postojanja. Vriskom koji treba biti preveden u riječi. To sam i pokušala u ovom romanu, na jedan višeslojan, ali ipak jednostavan i svima razumljiv način. Tačno je da se Dalal, glavni lik u romanu, suočava sa saznajnim, duhovnim i emotivnim izazovima, i svakim novim korakom koji napravi ona raste i gradi svoj karakter i ličnost. Mislim da je osnovna poruka romana ta da čovjek, koliko god pod pritiskom i teretom svakodnevnih nedaća i teškoća bio, treba uvijek da se kreće, poput rijeke; šta god da se desi i kakve god prepreke da joj se nađu na putu, ona uvijek pronađe način da nastavi svoj tok. Jednu od poruka romana čitaoci mogu pronaći i na posljednjim stranicama, u kojima se pominje odlomak iz Attarove knjige Govor ptica. Uvijek mi predstavlja posebno zadovoljstvo da čitam utiske čitalaca. Trudila sam se da svaka misao bude slobodna i da je svaki novi čitalac shvati i razumije kroz vlastita iskustva i saznanja. A u vezi s Vašim pitanjem o sreći, mislim da je sreća relativna i subjektivna stvar, jer svaki čovjek sreću poima na svoj način, za nekoga je to zdravlje, za nekoga porodica, za nekoga karijera. Naprimjer, od dvije osobe u potpuno istim uslovima jedna bude sretna, druga ne. Upravo o tome sam i pisala u romanu.
- Američki autor i politolog Samuel Huntington autor je djela Sukob civilizacija, u kojem između ostalog naglašava prelazak ideološkog u polje civilizacijkog sukoba. Životnu priču pisali ste u istočnoj, perzijskoj i islamskoj civilizaciji, ali i onoj zapadnoj, hrišćanskoj, demokratskoj. Postoji li sukob među ovim civilizacijama?
Hantingtonova teorija o sukobu civilizacija je više neki oblik proricanja budućnosti, ali na osnovu zapadne globalističke ideološke platforme. Ja smatram da je ta cjelokupna platforma u najmanju ruku upitna. Različite kulture i civilizacije su uvijek kroz historiju bile uzroci međusobnog napretka. Čak i u slučajevima da je dolazila do vojnih obračuna, uvijek su kultura, nauka i umjetnost nadživjele sve te nesuglasice. Kultura je uvijek izlazila kao konačni pobjednik. Zato, moje lično mišljenje je da kulture spajaju ljude, ne da ih razdvajaju, ali da je za to potrebno da se pobrinu sami ljudi. A ja sam u ovom romanu upravo to i željela da učinim i pokažem. Spominju se u njemu odlike i zapadne i istočne kulture i civilizacije. Dalal je odrasla u potpuno modernom i sekularnom zapadnom sistemu, ali je istovremeno u njenoj kući vladao istočnjački muslimanski duh. Otac i majka su joj bili pobožni ljudi. To se vrlo jasno uočava i u njenim stavovima i idealima. S druge strane, Imran je odrastao na Balkanu, ali je studirao na Istoku, tamo je proveo dobar dio svog života pa je, također, u sebi stvorio neki oblik kombinacije zapadnog i istočnog kulturnog ambijenta. To što njih dvoje uspjevaju da žive, i ne samo da žive, već da budu potpuno aktivni i uticajni u svojim društvima, i na Istoku i na Zapadu, pokazuje da je tako nešto moguće, da je moguće iz svakog kulturnog ambijenta, iz svake civilizacije uzeti ono najbolje i sjediniti ga. Uostalom, u današnjem svijetu više i ne postoji jasna podjela civilizacija. Možemo da govorimo o tome da je u jednom društvu jedna kultura učestalija, ali to je daleko od toga da kažemo da je ona jedina. Štaviše, i ta kultura nije uvijek ista. Kultura je živa pojava, ona zavisi od ljudi, a ljudi se svakog dana mijenjaju, međusobno se upotpunjavaju, utiču jedni na druge. Tako da mislim da je danas potpuno bespredmetno govoriti o sukobu civilizacija, jer te civilizacije su potpuno relativna pojava. One se svakog dana mijenjaju. Nekada je podjela na Istok i Zapad, na ideološki Istok i Zapad, ne ovaj geografski, imala smisla. Ali, danas ta podjela sve više blijedi, ona je štaviše iščezla. I upravo u takvom svijetu mi djelujemo, stvaramo, utičemo, vaspitavamo, obrazujemo se i obrazujemo.
- Godine 1814. Goethe je pročitao prevod Divana Hafiza Širazija i postao opčinjen njime. Godinu dana poslije toga je napisao svoj Zapadno-istočni divan. Dževad Karahasan pod uticajem Širazija piše svoj Istočni divan. S kojim piscem povezujete svoju nit u svome pisanju?
Čovjek je društveno biće, sasvim je prirodno da utiče i da prima uticaj od drugih. Nijedan pisac ne može poreći uticaje drugih pisaca, pjesnika ili misaonih tokova na njega. Ja uvijek kažem da ne postoji misao koja se rodi u umu samo jednog čovjeka. Pa tako, vjerujem da su me zadužili svi oni mnogobrojni pisci s čijim djelima sam se susretala i u njima uživala. Svi oni, bez sumnje, imaju udjela u mom pisanju. No, jasno je da će se neka imena istaći više od drugih. U mom slučaju, sadržinski to su nekoliko velikih pjesnika iz perioda klasične i savremene perzijske poezije, velikani perzijske književnosti koje sam već spomenula, Hafiz Širazi, Sa’di Širazi, Mevlana Dželaluddin Rumi, Attar Nišapuri, Nizami, Nima Jušiđ, Sohrab Sepehri i drugi, strukturno Orhan Pamuk, Haruki Murakami, Hermann Hesse i svakako Jane Austen.
- Pisanjem gradite most između Istoka i Zapada kao što su to nekad gradili Homer, Goethe, danas Dževad Karahasan. Spajate naizgled nespojivo. Šta Vaši likovi sa Istoka znaju o Bosni i Hercegovini ili Beogradu? O čemu Vaši likovi vode dijalog, kako taj dijalog učiniti mogućim?
U različitostima sagledavam bogatstvo, jer jedino različite jedinke u nekom društvu dovode do prosperiteta. Naš kulturni ambijent na Balkanu je veoma sličan istočnom, tako da je kultura taj most koji povezuje sve druge različitosti. Likovi u mojim romanima gaje ljubav prema zajedničkim vrijednostima koje su prisutne u dubinama svakoga čovjeka. Uzmite za primjer Bustan i Đulistan Sa’dija Širazija u kojem se govori o univerzalnim vrijednostima u čovjekovom životu. Ta djela su pisana nekoliko stoljeća ranije, ali su poruke iz njih i danas žive i sasvim upotrebljive. Dakle, ne postoji vremenska ni prostorna granica koja bi spriječila učinak pisane riječi.
- Umjetnost živi u Vašem životu. Iskazujete se kroz riječi kao umjetnost, prevodite filmove i dokumentarne emisije. Koliko su se ljudi danas udaljili od umjetnosti? Koliko je daleko Istok, a koliko Zapad?
Hvala mnogo na divnim riječima. Umjetnost je začin života, ona daje smisao, ukus i ljepotu cjelokupnom našem životu. Mislim da je i danas umjetnost prisutna u životima ljudi, ali svakako na jedan jedinstven način, karakterističan za vrijeme u kojem živimo. S obzirom na brzinu života i na jednostavan pristup svemu o čemu se interesujemo, Istok i Zapad su i materijalno i duhovno postali bliži nego što je to bio slučaj u nekim prethodnim periodima. I to je prilika da zajedno rastemo, da se upoznajemo i da pozitivno utičemo jedni na druge. Uzmimo za primjer islamsku arhitekturu, ranije je bilo potrebno da se izdvoje vrijeme i ozbiljna suma novca da bi se posjetile različite destinacije, da bismo posjetili Naqše Đahan, odnosno Trg Slika svijeta u Isfahanu, mostove Khađu i Siosepol, ali danas je sve to moguće učiniti i virtuelno.
- Poetični izražaj pretočili ste i u poeziju. Pored romana objavili ste i zbirku pjesama pod nazivom Šest gdje se nalazi više od 40 Vaših pjesama. Možemo li uskoro očekivati i neki novi rukopis?
Ljubav prema pisanju se javila u mom djetinjstvu. Moj otac veoma lijepo piše. Da je rođen u nekom drugom vremenu, i da rat nije prekinuo sve ono lijepo što nije trebalo biti prekinuto, vjerujem da bi bio vrsni pisac i pjesnik. Uvijek mi je bila zanimljiva njegova igra riječima. Gajila sam tu ljubav prema knjigama od malih nogu, ali prije nego što sam se osmjelila da napišem svoju knjigu, trudila sam se da pročitam što više drugih knjiga, poznatih i manje poznatih. Sazrijevala sam iz dana u dan, a tako je sazrijevalo i ono neizrečeno u meni. Vremenom je dobilo oblik i smisao i sada ga nazivam knjigom Na krilima feniksa. Trenutno radim na drugom romanu i na poetskoj zbirci. Nadam se da će uskoro ugledati svjetlost dana i da će pronaći put do srca svojih čitalaca. Osim što pišem svoju poeziju, bavim se i istraživanjem i prevođenjem savremene perzijske poezije. Nima Jušiđ, Sohrab Sepehri, Hušang Ebtehađ i mnogi drugi predstavnici savremene perzijske poezije su kod nas nepravedno zapostavljeni.
- Postoji li tajna uspješnog balansa za jedan aktivan, profesionalan i plodnosan život kao što je Vaš? Za kraj ako želite neku poruku našim pratiocima?
Podrška porodice je itekako bitna. Ja sebe smatram sretnom ženom jer sarađujem sa suprugom na porodičnom planu. Nadopunjujemo jedno drugo i trudimo se da oboje budemo postojani u životu naše djece. Sve je onda mnogo lakše i ljepše uprkos svim izazovima, brzini i obavezama. U svakom braku ima uspona i padova, ali bitno je da se uvijek držimo za ruke i da se zajedničkim snagama suočimo sa svim što nas zadesi. Ono što bih željela poručiti pratiocima je da mnogo čitaju i istražuju, i to ne samo određenu vrstu literature, već različita štiva kako bi imali što potpunije infomacije o svijetu i zajednici u kojoj žive. Poručila bih im da mnogo putuju. Putovanja otvaraju vidike, povezuju ljude, doprinose globalnom shvatanju i razumijevanju drugih naroda i njihovih kulturnih i civilizacijskih tokova.