U nastavku donosimo govor Emele Mujanović pripremljen za manifestaciju povodom obilježavanja Svjetskog dana hidžaba 2025, koju je Organizacija Bahar održala 1. 2. 2025. godine. Iako je trebalo da bude jedna od gošći izlagača, nažalost, uvažena gospođa Mujanović je iz zdravstvenih razloga bila spriječena da učestvuje na našoj manifestaciji, te smo zbog toga javnosti obećale da će njen govor biti objavljen na našoj web-stranici.
Es-selamu alejkum, moje uvažene i cijenjene žene i djevojke.
Nisam neki govornik, introvert sam, izbjegavam buku i gužve, više volim da djela govore o meni, ali ovaj put mi je bilo žao odbiti poziv uvažene Dženane da večeras kao gošća prisustvujem ovoj veličanstvenoj manifestaciji, a veličanstvena je jer je tema hidžab, jedan od Allahovih farzova za nas žene. U julu ove godine će biti tačno 15 godina otkako sam počela da nosim hidžab. Iskreno, da mi je neko rekao da ću nositi hidžab nekada u budućnosti, ne bih mu povjerovala. Vjerovala sam ja u Allaha, dž. š., ali nisam praktikovala vjeru u potpunosti. Bila sam stranac u našoj vjeri i često bih sjedila i razmišljala o životu, pitala se zašto smo stvoreni, koja je svrha svega… A znate šta? Odgovori na sva ta pitanja su bili zamotani u peškir i odloženi na vrh komode u dnevnom boravku.
Ko traga za istinom, Allah će ga uputiti pa makar se nalazio na pustom otoku ili u kršćanskoj zemlji Grčkoj kao što sam ja bila. Završila sam Srednju školu primijenjenih umjetnosti, a oduvijek sam voljela policiju i vojsku. Sušta suprotnost – često mi kažu – ali ne znaju da sam i sama takva. Ljudi bi rekli da sam gruba, a u stvarnosti sam nježna i osjetljiva, a takvu me poznaju samo bliski prijatelji. Uglavnom, 2008. godine izlazi prvi Konkurs za prijem profesionalnih vojnih lica u Oružane snage BiH, a to saznajem na jedan vrlo neobičan način, rekli bi slučajnost, ali ništa nije slučajno. Prijavila se ja na Konkurs, nisam nikome rekla. Dobivam poziv da se odazovem na ljekarski pregled i nakon toga odlazim na vojnu obuku u Pazarić. Tada govorim porodici i prijateljima po prvi put. Nakon uspješno završene tromjesečne vojne obuke, postajem profesionalno vojno lice. San mojih snova se ostvario. Nakon kraćeg perioda i rada u vojsci prijavljujem se na Konkurs za školovanje na višoj vojnoj školi u Grčkoj. Svi su mi tada govorili: – Ma džaba se prijavljuješ, ništa od toga, zaboravi, treba ti štela, nije ti ovo Top Gun, itd. Ja sam im na to samo rekla: – Nemam šta izgubiti, a nikad se ne zna… Kada Allah, dž. š., kaže: – Budi! Ono bude! I tako za mene ipak bi Top Gun.
U Grčkoj sam učila grčki jezik godinu dana, te sam nakon toga sva predavanja slušala i polagala na grčkom jeziku. Bilo je jako teško i zahtjevno, bilo je trenutaka kada sam htjela da odustanem, ali nisam mogla da iznevjerim samu sebe, a ni svoju domovinu koja me je poslala na školovanje i uložila mnogo novca u mene. Nailazila sam na razna iskušenja tokom školovanja, na loša iskustva sa studentima iz komšijskih zemalja… O tome jednom drugom prilikom, ako Bog da. To je bio povod da se polahko počnem preispitivati: – Ko si ti, Emela? Zašto si se odrekla sebe i svog identiteta, ne znajući da si to uradila? Nesvjesno. Tada sam počela da obilazim dijelove Grčke gdje žive muslimani, gdje se čuju ezani i gdje se vide džamije. Kao da sam bila neka druga osoba do tada, kao da sam počela sama sebe da upoznajem, kao da se rađa nova Emela. Na grčke muslimane me je uputio tadašnji grčki komandant vojne škole koji me je jako poštovao. Tako sam ja svoje bajrame provodila sa grčkim muslimanima koji su se zvali Pomaci. Obilazila sam sa njima stare džamije iz vremena Osmanlija. Učila sam o islamu kao neko ko je na putu da prihvati islam. Spoznala sam islam daleko od muslimana, Allahovom uputom i milošću, u Grčkoj dok sam živjela sa pravoslavcima pod istim školskim krovom. Nisam imala problem praktikovanja vjere u školi. Briga mi je bila hidžab po povratku kući u Bosnu i Hercegovinu. Hidžab sam nosila u Grčkoj za vrijeme bajrama i na raspustu u Bosni. Nisam znala kakve će biti reakcije ljudi kada kažem da sam odlučila da stavim hidžab, ali ovaj put zastalno…
Vraćam se u BiH nakon uspješno završenog školovanja i odlučujem da stavim hidžab. Taj dan je bio početak mojih iskušenja. Iskušenja na radnom mjestu, u porodici i među starim prijateljima koji su ispratili u Grčku jednu skroz drugačiju Emelu… Počeli su razni pritisci da skinem hidžab, te sam više puta disciplinski kažnjena zbog nošenja hidžaba uz vojnu uniformu jer nije bilo po propisu. Porodica me je proglasila poludjelom, a stari prijatelji su se udaljili od mene. Nisam očekivala ovako ekstremne reakcije, ali pokušala sam ja njih sve da shvatim. A zar nije njima svima bilo lakše da shvate mene jednu nego ja njih, ali oni nisu osjetili ono što sam ja osjetila, a to je uputa Allahova i zato sam im tražila izgovore. Bio je to jedan jako težak period kroz koji sam, uglavnom, prolazila sama. Shvatila sam da je to moje iskušenje, moj ispit kroz koji moram sama proći. Lagala bih vas kada bih rekla da nije bilo dana kada sam pomišljala da skinem hidžab. Bilo ih je. Bili su to veliki pritisci i šok za određene ljude na pozicijama koji su mi govorili da nije vrijeme sada za to i da to neće nikada proći u vojsci. Govorili su mi da sam jako nezahvalna. Šta da radim?! Toliku žrtvu sam dala na školovanju, a s druge strane kako da iznevjerim Allaha, dž. š., Koji mi je dao uputu na jedan tako jedinstven način?!
Kako da se odreknem hidžaba? Bila je to borba sa samom sobom, sa nefsom. Dunjaluk ili ahiret? Kako da odustanem od svoje uniforme, dijela mene, a isto tako i hidžaba koji je dio mene. Sve je trajalo jednu deceniju dok nije donesena negativna presuda Ustavnog suda BiH, kada sam odlučila da je vrijeme došlo da napustim svoj san, da ga pustim. Ipak je hidžab prevagnuo. Hidžab je farz Allahov. Ovo je bio moj put, moj zadatak na ovom dunjaluku, moj ispit kojeg moram položti. Znala sam da činim veliku stvar čim sam imala toliko suprotstavljanja sa svih strana, ali je Allah bio moj Zaštitnik. Trenutno je moj slučaj na Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. U međuvremenu nam se pridružio advokatski tim iz Engleske i, kako kažu, čast im je biti dio tima. Kada me pitaju da li bih išla istim putem kada bih mogla vratiti vrijeme unazad, kažem da bih. Allah me je počastio ovim iskušenjem koje me je oblikovalo kao ličnost, kroz koje sam upoznala mnogo divnih ljudi koje ne bih upoznala da nisam prošla kroz sve ovo, koji su mi pružili podršku. Ovim putem im se zahvaljujem svima. Zapamtite: – Ko ostavi nešto radi Allaha, Allah će mu zamijeniti boljim. Ko izgubi vjeru i svoj identitet, taj je izgubio sve. Nemojte biti od onih koji slijede većinu. Imajte svoj stav, svoj put i ne odustajte od njega. Ne možete raditi velike stvari u životu, a očekivati miran i lagodan život. Iskušenja su za vjernike. Nadam se da će moja životna priča biti i ostati inspiracija za sve ljude, za muslimane i nemuslimane koji se bore za pravdu i za svoju slobodu, a istovremeno se bore protiv diskriminacije bilo koje vrste.
Molim Allaha da ova moja priča bude moje trajno dobro djelo, da svjedoči za mene, a ne protiv mene na Sudnjem danu. Cilj nam je ostaviti lijep trag iza sebe, kada nas više ne bude da ljudi i tada imaju korist od nas. Hvala vam, drage moje, na pažnji i slušanju i molim Allaha da svakoj od vas otkloni bilo koju prepreku u životu.
Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!