Piše: Ševka Kulovac
Naši stari ljudi su vazda pričali da se na hadž ne ide kad ti hoćeš, nego kad te Gospodar pozove.
Davno je to bilo kad je Mustafu nakon tri teške godine rata Uzvišeni Gospodar pozvao Sebi u goste, u najsvetija mjesta – Mekku i Medinu, i tako mu ublažio bol i tugu koja ga je snašla u Agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Onomad su hadžije išle autobusom do Splita, a onda avionom za Saudijsku Arabiju. Mustafa je i do tada bio cijenjen kao jedan od najstarijih članova svoje šire porodice, ali nakon što je obavio hadž, skoro da više nije bilo osobe koja ga je zvala bilo kako drugačije nego – hadžija. Hadži Mustafa je držao do svoga dini-islama i, iako nije bio školovan niti je vjeru učio drugačije od drugih vršnjaka u vakat kad je on išao “pred hodžuˮ, ipak se još više trudio da u svojoj porodici zadrži bošnjačke običaje i da na svoje potomke prenese ono kako je u našoj čistoj vjeri i bošnjačkoj tradiciji bilo od davnina.
Hadži Mustafa nije znao sve šerijatske propise hadža, Bajrama ili kurbana. Na hadžu je radio kako su mu objašnjavali vodiči, bajramovao je kako je naučio od svoga babe, a propise kurbana načio je od hodže. Od svakoga je uzeo ono što mu je koristilo da prenese na svoj evlad i da postupa po tome do kraja svog dunjalučkog života.
Pripremao se za Bajram od prvog dana mjeseca zulhidžeta, činio više ibadeta, klanjao, postio i učio Kur'an naglas u kući, da se u svakoj prostoriji može čuti Božija riječ. Dan uoči Hadži bajrama, njegova kuća uvijek je mirisala lijepim tradicionalnim jelima koja su spremana za prekid posta na Dan Arefata, onim nezaobilaznim – halvom i baklavom. Kuća je uvijek pred Bajram mirisala upravo na to – Bajram, veselje, blagdan i Božiju milost.
Kako ga je naučio hodža još dok je bio dječak, o svom kurbanu se sa svojom porodicom brinuo od trenutka kad bi stigao u njihovu avliju, vodeći računa o tome da nije gladan niti žedan. Imao je poseban nož, koji je čuvao godinama, samo za potrebe prinošenja žrtve Uzvišenom Gospodaru. Taj nož je imao posebne korice, i posebno se oštrio uoči svakog Bajrama, da bi cijeli obred bio gotov što brže i da se kurban ne bi nimalo patio.
Na dan Bajrama, hadžija je ustajao sa svojom porodicom prije sabah-namaza, pio kahvu i zaputio se prema džamiji s muškim dijelom svojih ukućana na sabah i bajram-namaz. Dok se oni vrate sa bajram-namaza, u kući već mirišu lijepa jela, a jutarnji zrak ima neki poseban miris Bajrama.
Kod hadži Mustafe je bio ustaljen jedan običaj – bajramski ručak je kod njega prvi dan Bajrama poslije bajram-namaza. Kako je hadžija već bio čovjek u poodmakloj starosti, njemu su dolazili njegovi potomci, rodbina i komšije da bajramuju sa njim. Djeca su uvijek rado dolazila kod hadžije na Bajram, znala su da ih kod njega uvijek čeka lijep bajramluk. Hadžija je uvijek nakon bajram-namaza išao pravo svojoj kući da snahi i unuci čestita Bajram. Bajram je provodio sa svojim evladima, uz baklavu, kahvu, smijeh i dini-islam – ono što je za njega Bajram uvijek značio.
Nakon obreda klanja kurbana, prema propisima i uputama, ostaci od kurbana zakopani su u zemlju, kurban podijeljen na tri dijela da se podijeli onako kako je to hadžija naučio davno – rodbini, siromasima i svojoj kući, a kožica uredno pripremljena da se ostavi na mjesto predviđeno za to.
Hadži Mustafa je do kraja svog dunjalučkog života svoj evlad učio da sačuvaju svoju vjeru i tradiciju, običaje i propise Hadži-bajrama. Njegova porodica i danas čuva njegovo nasljeđe – pripreme za Bajram, odnos prema kurbanu, bajramovanje s porodicom i jednu kurbansku kožicu koju je hadžija dobio na poklon.
Priča o hadži Mustafi, njegovom hadžu i Bajramu živjet će dok je njegovih evlada da prenose njegov amanet islama i bošnjaštva.
