Piše: Ševka Kulovac
Ovaj mjesec skupljale su se emocije, jedna po jedna, pokušavajući napraviti neki red riječi koji će biti bilo kakva utjeha meni, nama, ljudima sa empatijom i glasom. Nisam uspjela, ni do danas, u nekoliko redova napisati sve što osjećam danima, dok bespomoćna sjedim i gledam vijesti iz Gaze.
I gledam snimke dječice, koja ne bi trebala znati šta je bombardiranje, kako se veselo igraju, dokđ već u sljedećem momentu istu tu djecu traže njihovi roditelji pod ruševinama grada smokve i masline. Gledam snimak hrabrih Palestinaca koji ponosno klanjaju namaz na ruševinama džamija. Prolazi mi kroz glavu misao o tome koliko se ljudi lahko počnu žaliti – ne odgovara mi posao, ne sviđa mi se hrana, nemam ja vremena da klanjam… Vrlo lahko upadnemo u začarani krug u kojem se žalimo zato što nešto nemamo, i u isto vrijeme zaboravljamo šta sve imamo. Zaboravljamo zastati barem na trenutak i biti zahvalni na svemu što imamo. Počeli smo podrazumijevati sve ono što nam je Uzvišeni Allah dao, kao da smo to nečim zaslužili i kao da bez toga ne možemo ostati. A onda, vidjeli smo kako ljudi u treptaju oka, „negdje tamo na kraj svijeta“, ostaju bez svega – porodica, imovine, života, i to nas je, čini mi se, na trenutak osvijestilo.
Ovaj mjesec – svijet je zastao. U stotinama gradova, hiljade ljudi daje svoj glas onima koji glasa više i nemaju – Palestincima. U prsima mi je izmiješano sve – strah, bol, tuga i stid. Strah, jer iz dana u dan bespomoćna gledam kako vatra ljudskog zla zauzima sve pred sobom. Bol, jer osjetim svaku onu dječju suzu, majčin uzdah i očevu bol – podsjeća me na moj narod prije 30-ak godina, pa se ta bol i povećava i srodi sa tugom, koja se nastanila u prsima – očima gledam genocid i to kako ga oni koji su rekli „nikad više“ podržavaju. Na koncu, javlja mi se osjećaj stida, jer mi kroz misli povremeno prođe da mi nešto „fali“, dok u isto vrijeme imam sve ono o čemu moji vršnjaci u Palestini cijeli svoj život maštaju. Čak i ono što nemam, Uzvišeni mi je dao priliku da se za to potrudim i da imam. Riječi nekad nisu dovoljne da opišu ono što se dešava u prsima insana. Kad god uzmem papir i olovku da o Palestini napišem neku riječ, shvatim da moj vokabular nema dovoljan broj riječi da bi opisao i kazao sve moje emocije koje u sebi nosim dok gledam u oči dječice, u Zemlji smokve i maslina, koja bi voljela da im je najveći problem što je danas za ručak ono što se njima ne sviđa.
Riječi nekad nisu dovoljne ni da njima iskažemo neopisivu vrstu povezanosti sa Palestinom i, sad još veću, želju da posjetimo Palestinu i budemo od pomoći tamo gdje je pomoć potrebna. Gledam snimke urušene Gaze, i dok tražim one starije – prije nego što su hiljade bombi bačene na nju, shvatam – Gaza će u Džennetu biti bašča. U njoj će trčkarati djeca čiju je igru prekinula bomba, veseliti se omladina čiju je mladost uništila okupacija, u njoj će se smijati porodice čiji je smijeh utišan smrću od ruke zlotvora.
Uzvišeni Gospodaru, molimo Te da Svoju milost spustiš onima koji, sem u Tvoju milost, druge nade nemaju. Oni, pored Tebe, drugog zaštitnika ne trebaju.