Moje ime je Amina Meholjić Čorbo. Ja sam kćerka, sestra, supruga, majka i poduzetnica. Sve ove uloge živim sa hidžabom – i nijedna zbog njega nije manja, sporija ili teža. Čak naprotiv, svaka je ljepša i ispunjenija. Hidžab nosim već dvanaest godina.
Kad danas razmišljam o tom putu, shvatam da hidžab za mene nikada nije bio trenutak, nego proces. Nije bio jedna tačka u vremenu, nego put. Nije bio prekretnica, nego svakodnevna odluka. Nije bio reakcija na okolnosti, nego svjestan izbor.
Ja sam neko ko mnogo voli pravila. Volim jasnoću, strukturu i red. Kad sam saznala da je hidžab Allahova naredba, za mene tu više nije bilo mnogo razmišljanja. Nisam čekala da se osjećam posebno snažno, spremno ili hrabro. Znala sam samo jedno – da Allah ne propisuje ništa što nije za moje dobro. Ako je to Allahovo pravilo – onda je to nešto čemu se treba pokoriti.
Mi žene smo počašćene ovom naredbom jer je ona mogućnost da robujemo našem Gospodaru ne samo u svojoj tišini, nego i svakodnevnom životu. Danas mogu reći da nijedan dan sa hidžabom nije isti. Svaki dan je nova lekcija. Svaki dan novo podsjećanje i učenje o strpljenju, dosljednosti i poniznosti. Svaki dan je novi dokaz da u Allahovom zadovoljstvu leži svaki pravi uspjeh – onaj koji se vidi, ali i onaj koji se ne mjeri brojevima, titulama ili aplauzima. U tih dvanaest godina stalo je mnogo toga. Radosti i tuge. Uspjeha i neuspjeha. Dobitaka i gubitaka. Ili, možda još ljepše rečeno – sve sami darovi, pouke i skrivene blagodati.
Hidžab me nije sačuvao od životnih izazova. Naučio me je kako da im pristupim. Naučio me strpljenju kad je najteže. Dosljednosti kad bi bilo lakše odustati. Poniznosti kada uspjeh dođe. I smirenosti kad stvari ne idu onako kako sam planirala. S vremenom sam naučila da ono što mi se dešava nije ono što me definiše, ali da me itekako definiše način na koji prolazim kroz sve. Naučila sam i da mir ne dolazi onda kada se život smiri, nego onda kada se srce uskladi sa Onim Koji ga je stvorio.
Danas živim mnogo uloga. Radim, brinem, sanjam, gradim, njegujem. I u svakoj od tih uloga hidžab je sa mnom. Ne kao prepreka. Ne kao teret. Nego kao podsjetnik – ko sam, Kome pripadam i zbog Koga se trudim.
Često se misli da je hidžab zatvaranje. Da je skrivanje. Da je ograničenje. A moje iskustvo je upravo suprotno. Iako izgleda kao pokrivanje, hidžab je zapravo otvaranje. Otvaranje novih vrata, novih puteva, novih prilika i mogućnosti. Otvaranje prostora u kojem žena jasnije zna gdje ide i zašto. Mene moj hidžab podsjeća na hadis kudsijj u kojem Gospodar kaže: „Ako se Moj rob približi Meni za pedalj, Ja se njemu približim za lakat. Ako Mi se približi za lakat, Ja se njemu približim za širinu ruku. A ako Mi dođe hodajući, Ja njemu dođem žureći.“ Ja svoj hidžab doživljavam upravo tako – kao korak prema Allahu. Mali, ali svakodnevni korak prema Njegovom zadovoljstvu. Ne savršen, ali iskren. Ne uvijek lagan, ali uvijek svjestan.
Hidžab za mene nikada nije značio povlačenje iz života. Nije značio čekanje nekih boljih vremena. Nije značio gašenje ambicija. Čak naprotiv. Sa hidžabom nisam stala. Sa hidžabom sam se nastavila kretati. Ponekad sporije, ponekad hrabrije, ali uvijek svjesno.
Možda je to ono što danas želim posebno naglasiti: Hidžab nije početak ili kraj puta. On je način kako tim putem ideš. On te ne oslobađa odgovornosti, nego te na nju stalno podsjeća. Ne čini te savršenom, ali te uči da svakog dana budeš malo bolja od svoje jučerašnje verzije.
I zato je moj hidžab moj izbor. Svaki dan iznova. Ne savršen, ali iskren. Ne lak, ali izuzetno vrijedan.
Autorica: Amina Meholjić Čorbo