Poštovani organizatori, uvažene učesnice i prisutni,
čast mi je i zadovoljstvo govoriti o temi koja je istovremeno stručna, ljudska i duboko društveno važna – o duhovnom nasilju između psihologije i duhovnosti.
Radi razumijevanja perspektive iz koje govorim, želim ukratko predstaviti svoj profesionalni okvir. Obavljam dužnost predsjednika Saveza psihijatrijskih udruženja Bosne i Hercegovine, predsjednik sam Udruženja EMDR terapeuta Bosne i Hercegovine i generalni sekretar Udruženja psihijatara u Bosni i Hercegovini. Tokom svoje profesionalne karijere bavio sam se odnosom između traume, duhovnosti i mentalnog zdravlja, posebno kroz rad sa osobama koje su preživjele teška životna iskustva.
U tom kontekstu želim istaći knjigu „Duhovnost u savremenoj medicini i psihijatriji: dileme i izazovi“, koja je rezultat naučnog rada realiziranog u saradnji s kolegama iz Bosne i Hercegovine i regiona. U okviru tog rada istraživali smo utjecaj religijskih uvjerenja, molitve i duhovnosti na mentalno zdravlje, posebno kod osoba koje pate od posttraumatskog stresnog poremećaja. Naši rezultati pokazali su da duhovnost može biti snažan izvor iscjeljenja, ali i da njena zloupotreba može postati izvor duboke patnje.
Upravo tu dolazimo do teme duhovnog nasilja.
Duhovno nasilje nije uvijek vidljivo. Ono se ne manifestira kroz fizičku silu, nego kroz riječi, autoritet, manipulaciju i zloupotrebu povjerenja. Ono se pojavljuje kada neko koristi vjeru, duhovnost ili svoj autoritet kako bi kontrolirao drugu osobu, izazvao u njoj strah ili joj oduzeo dostojanstvo.
Uzvišeni Bog nas u Kur’anu podsjeća na pravdu i odgovornost riječima: „A ima li nepravednijeg od onoga koji, opomenut riječima Gospodara svoga, njima leđa okrene? Mi ćemo, zaista, kazniti zlikovce.“ (Kur’an, Es-Sedžda, 22.) Ovaj ajet nas podsjeća na to da je nepravda jedan od najvećih oblika zla, a nasilje nad drugim čovjekom predstavlja oblik nepravde koji ostavlja duboke posljedice.
Bog nas je stvorio iz ljubavi i za ljubav. Njegova poruka čovjeku nije poruka straha, nego poruka odgovornosti, milosti i dobrote.
Božiji Poslanik, mir i blagoslov neka je na njega, rekao je: „Ko od vas vidi zlo, neka ga otkloni rukom; ako ne može, onda riječima; a ako ni to ne može, onda neka ga prezre u srcu – a to je najslabiji iman.“ (Muslim) Ovaj hadis jasno govori o odgovornosti svakog čovjeka da se suprotstavi nepravdi. Šutnja pred nasiljem nije neutralna – ona je znak slabosti, a ne snage.
Duhovno nasilje često počinje u porodici, koja bi trebala biti prostor sigurnosti i ljubavi. Međutim, kada se autoritet zloupotrijebi, porodica može postati prostor straha i poniženja.
Uzvišeni Bog kaže: „Mi smo čovjeka, zaista, stvorili u najljepšem obliku.“ (Kur’an, Et-Tin, 4.) Ovaj ajet potvrđuje dostojanstvo svakog čovjeka. Svaki oblik nasilja nad čovjekom predstavlja povredu tog dostojanstva.
Bog nas također upozorava na težinu nasilja riječima: „Fitna (nasilje, zlostavljanje) je teža od ubijanja.“ (Kur’an, El-Bekare, 191.) Ovaj ajet ukazuje na dubinu štete koju nasilje ostavlja na ljudsku dušu. Fizička rana može zacijeliti, ali rana nanesena duši može trajati cijeli život.
Božiji Poslanik, mir neka je na njega, rekao je: „Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi ljudi.“ (Buhari i Muslim) Ovaj hadis naglašava odgovornost čovjeka da svojim riječima ne nanosi bol drugima. Riječi imaju ogromnu moć – one mogu liječiti, ali mogu i povrijediti.
Savremena nauka potvrđuje ovu istinu. Neurobiologija pokazuje da lijepe riječi, podrška i osjećaj sigurnosti podstiču lučenje hormona poput dopamina, serotonina i oksitocina – hormona sreće, ljubavi i povezanosti. Nasuprot tome, strah, poniženje i emocionalno nasilje povećavaju nivo kortizola, hormona stresa, koji dugoročno može dovesti do anksioznosti, depresije i drugih poremećaja mentalnog zdravlja.
Posebno je važno govoriti o položaju žene u ovom kontekstu. U svojoj kliničkoj praksi susreo sam brojne žene koje su bile izložene duhovnom nasilju, često kroz manipulaciju religijskim autoritetom. U tim situacijama religija se koristila kao sredstvo kontrole, a ne kao izvor oslobođenja.
Međutim, Kur’an jasno naglašava princip pravde i jednakosti: „Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.“ (Kur’an, El-Hudžurat, 13.)
Vrijednost čovjeka ne određuje njegov spol, položaj ili moć, nego njegova moralnost i odgovornost.
Bog također kaže: „Zar je nagrada za dobro išta drugo do dobro?“ (Kur’an, Er-Rahman, 60.) Ovaj ajet nas podsjeća da su dobrota i milost temelj odnosa među ljudima.
Božiji Poslanik, mir neka je na njega, rekao je: „Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojim ženama.“ (Tirmizi) Ovaj hadis jasno potvrđuje da se moralnost čovjeka mjeri njegovim odnosom prema onima koji su mu najbliži.
Na kraju, želim podsjetiti na riječi Uzvišenog Boga: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu.“ (Kur’an, Ibrahim, 24.)
Lijepa riječ ima snagu da izgradi čovjeka, da mu vrati dostojanstvo i nadu. Naš zadatak, kao pojedinaca i kao društva, jeste da gradimo odnose zasnovane na poštovanju, ljubavi i pravdi. Duhovnost mora biti izvor slobode, a ne sredstvo kontrole. Ona mora biti izvor iscjeljenja, a ne izvor boli. Najveća vrijednost koju možemo ostvariti jeste osvojiti nečije povjerenje kroz ljubav, poštovanje i dobrotu.
Neka naše riječi budu izvor mira, a naši postupci izvor dostojanstva za druge ljude.
Autor: Mevludin Hasanović, govor sa seminara „Prepoznaj i oslobodi: žene protiv duhovnog nasilja“