Piše: Maksida Agić
Poznata je činjenica da je jedna od osnovnih ljudskih potreba da voli i bude voljen.
Naime, osnovni preduvjet da se čovjek razvije u zdravu, sretnu i zadovoljnu jedinku je mogućnost da prima i daje ljubav.
Ljubav je sukus emocija koje pogoduju pripadanju, samopoštovanju i samopouzdanju, povjerenju, hrabrosti i odvažnosti, dostojanstvu.
Takva se mapa emocija može povoljno razvijati kroz kvalitetan odnos s roditeljima, majkom prije svega ili onima koji su, dok je dijete raslo, obnašali tu ulogu.
Nije neobično da su ponekad centralne ličnosti u našem ‘svijetu kvalitete’ djedovi i nene, tetke, tetkovi, amidže… Ili neko drugi. Ponekad su to ljudi koji nas nikad nisu upoznali, ali su u našim životima ostavili neizbrisiv trag.
Divan.
U idealnim okolnostima, istinska – kvalitetna konekcija majke i djeteta aktiviraće niz različitih procesa koji će ‘poroditi’ navedene emocije koje će se, opet, imati priliku razvijati u kvalitetne stavove, percepije, mentalne obrasce. Ova je veza elementarna da se formira emocionalna baza za, kasnije u životnim fazama, ono što nazivamo zrelom i stabilnom ličnošću.
Ukoliko to izostane, osoba će u narednim životnim fazama tražiti potvrdu ili samopotvrdu kod drugih ljudi, u drugim odnosima, ali u tom slučaju je već u pitanju potreba za preodgojem, dekodiranjem percepcija koje su, eto, skrenule u patologiju.
Kao odrasli ljudi, (najčešće) nesvjesni potreba koje u djetinjstvu nisu zadovoljene, ljudi zapravo kroz partnerske odnose ponavljaju obrasce nezadovoljstva, bola i vezivanja. Iako poznat obrazac, koji ne funkcionira, osoba koja nije dovršila proces healinga, emocionalnog upotpunjenja svoje ličnosti, iako hronološki odrasla, ima potrebu da (emocionalno) nahrani (gladno) dijete u sebi.
Obično se takvi obrasci manifestiraju kroz podrazumijevanje dostupnosti partnera s kojim se živi, kroz projekcije o percepciji ljubavi (osoba podrazumijeva da partner ima ono što mu/joj je potrebno i to zahtijeva) i emociju ljubavi uslovljava kroz (ne)davanje iste.
U toj konfuziji od osjećaja, stanja, percepcija, čovjek osjeća da nešto nije uredu, pa počinje samodestrukcija. Osoba se kori jer joj je potrebna ljubav (u svoj širini i dubini tog pojma), no kroz potrebu da bude emocionalno nezavisan, da se ”otkine” od onog djeteta u sebi, počinje mrziti sebe što želi ljubav i kriviti osobu koja ga/ju voli, jer voli…
Zato što se osoba osjeća nedovoljnom, nedovršenom, iznutra neispunjenom poput bunara čije se dno ne vidi, pa često ulazi u odnose koji su sazdani od antipoda. Onih po principu: ‘teško meni sa tobom, a još teže bez tebe’.
Krug je to iscrpljujućih emocija koje se izmjenjuju po principu ljubavi i mržnje, nikad zadovoljni, uvijek u traženju propusta, manjkavosti, fokusirani na ono što ne funkcionira, no, možda najvažnije, bez mogućnosti da se takav odnos, zapravo, i prekine.
Druga strana partnerskog odnosa je hronično (emocionalno) umorna od pokušaja da zadovolji potrebe drugoga u tom odnosu, koje su baš, poput onog bunara bez dna.
No, ako bismo ‘zagrebali’ ispod površine, kada krenemo u dešifriranje potreba onih koji manifestiranju takva ponašanja, obično se dogodi da su nesvjesni te vrste ‘gladi’. Nesvjesni da se ista dogodila u djetinjstvu, da je vezana uz one prve, primarne, najvažnije emocije, uz ‘programe’ koji su nam utisnuli oni koji su nas, prvi, učili kako se voli.
U ovoj se fazi (često) dogodi ‘poplava’ emocija, suočavanje s (bolnom) istinom, pa bol koji se sakrio iza salvi ljutnje, kritike, optuživanja, etiketiranja isplivava tako težak i mučan. Upućen vlastitim roditeljima. Uglavnom.
No, kada osoba da sebi priliku da isprazni svoj emocionalni sistem na način koji joj je potreban, često dolazi do (emocionalnog) iscrpljenja, druge vrste boli, patnje koja se zavukla iza osjećaja krivice što smo nezahvalni. Roditeljima.
Procesi su to koji traju onoliko dugo koliko je osoba spremna suočiti sa s onim što je ‘moralo biti’ i uzeti si snagu da se ‘pomiri’ s onim što nije bilo moguće izbjeći.
Nekome su potrebni razlozi. Sučeljavanja. Svađe. Vrijeđanja. Okrivljivanja. Distance. Cut off-ovi. Neko se, pak, pomiri sa svim. Odmah.
I tako čist, nov, zavoli. Ispočetka. Zrelo. Onako kako mu je, kao ličnosti, važno.
Stoga, da bismo došli do spoznaje o tome šta nam je zaista potrebno, moramo se suočiti s činjenicom da to nismo imali dok smo se formirali kao ličnosti, barem ne u onoj formi kako bismo to prepoznali i da je to bolno. Boli sad kad smo odrasli. Da je to istina. I da je uredu da to priznamo. Iako smo ”veliki.”
Naša spoznaja da biramo partnere s kojima su nam (emocionalni) odnosi bolni, prezahtjevni, tegobni je sjajna početna osnova za razumijevanje svega što je nedovršeno u našim ličnostima, što je potrebno osvijestiti, s čime se treba suočiti i uobličiti u ono što, u skladu sa hronološkom dobi svakog pojedinca, funkcionira.
Stoga, kad nas partner ”ne čuje”, ”ne doživljava”, ne voli na način kako mi percipiramo ljubav, vrlo vjerovatno ključ leži u činjenici da prosto, nije sposoban/a da ”čuje”, ”doživi”… Emocionalno.
Ako bismo se vratili na koncepciju s početka ovoga teksta, bilo bi važno osvijestiti da je sama bit ljubavi koje smo tako žedni, gladni, potrebni, upravo ono što se iz svih medijskih kutaka toliko dugo ponavlja, a to je – rad na sebi!
To je rad koji će nam donijeti svijest o tome da smo odgovorni za vlastite emocije, da je važno mijenjati percepcije koje nam ne donose korist, da voljeti podrazumijeva odnos koji je blagotvoran, da ‘preračunavanje’, uslovljavanje, emocionalno ucjenjivanje nemaju nikakav KREDIBILITET da ih zovemo tom magičnom riječju. To je spoznaja da smo počašćeni da budemo podrška, oslonac.
Da je ljubav u činjenici da olakšavamo, a ne otežavamo i da je, praktično, najvažniji ‘začin života’.
No, do takvih spoznaja mnogi nikada nisu stigli. Nerijetko stoga što smo sviknuti kriviti one preko puta nas, nesvjesni činjenice da odgovornost za vlastitu sreću leži, isključivo, u nama.