Umra je bila moja želja još od malih nogu. Slušajući ilahiju Bejtullahov crni ogrtač, srce bi mi zatreperilo, a duša bi čeznula za mjestima o kojima sam tada mogla samo sanjati.
Posebno su mi u srcu ostajali dani zul-hidždžeta, kada bi naše bosanske hadžije odlazile put Mekke. Posmatrala sam ih s divljenjem i zamišljala kako ću jednog dana, kada odrastem, i sama biti među njima, iako se to tada činilo tako daleko i gotovo nedostižno.
Često sam se, još kao dijete, pitala zašto su svi odjeveni u isto bijelo ruho i postoji li posebno pravilo zbog kojeg svi izgledaju tako jednako, smireno i posebno. Nisam tada razumjela sve ljepote ihrama i mudrost koja se krije iza te jednostavnosti, ali sam osjećala da u tome postoji nešto veliko i sveto.
Godine su prolazile, ali moja želja nije prolazila. Naprotiv, postajala je sve jača, dublja i iskrenija. A onda je došao i taj dan. Dan kada sam sama sebi izgovorila da idem na umru. Ni svjesna nisam bila koliko ljepote, emocija i posebnih trenutaka nosi to putovanje. U nekom svom posebnom halu, između suza, sreće i nevjerice, zapisivala sam imena ljudi za koje ću doviti. Tokom avionskog leta misli su mi lutale prema prvom pogledu na Kabu, prema susretu s Revdom i kaburom Allahovog Poslanika, a.s., i svim ljepotama o kojima sam godinama samo slušala i maštala.
Stigavši u Medinu u ranim jutarnjim satima, presvukla sam se i krenula na sabah-namaz. Slijedeći ezan koji je prvi put dopirao do mojih ušiju s tog mubarek mjesta, srce mi se potpuno smirivalo i istovremeno oduzimalo od ljubavi prema Gospodaru. U tom trenutku u meni se javila misao koliko li me tek On voli kada mi je, kao tako mladoj osobi, uslišao dovu da obavim umru i budem blizu Poslanikovog, a.s., grada i njegovog kabura.
A onda je došao i onaj dan koji je zapravo srž cijelog ovog putovanja, dan kada sam kročila u Mekku. Lijepa Mekka, Kaba i Arefat, mjesta o kojima sam godinama sanjala, odjednom su postala stvarnost. U trenutku kada sam ugledala Kabu, riječi su postale male, a osjećaji preveliki da bi se uopće mogli opisati. Sve ono što sam nosila u sebi godinama, tada je dobilo svoj smisao.
Po dolasku u Mekku odmah sam obavila umru. Još uvijek umorna od puta, ali srcem potpuno budna, ušla sam u prostor koji sam godinama nosila u svojim mislima i dovama.
Tavaf je bio prepun ljudi, ali u toj gužvi nisam osjećala nelagodu, nego neku posebnu smirenost. Svi smo kružili oko Bejtullaha, različitih jezika, lica i života, a ipak tako jednaki u tom trenutku.
U toj tišini srca usred vanjske buke, shvatila sam nešto duboko, smisao mahšera. Kao da mi je Allah, u tom trenutku, pokazao sliku Dana kada ćemo svi stati pred Njega, bez razlike na ime, porijeklo, boju kože ili status. Svi isti, ogoljeni pred istinom, samo sa svojim djelima. Tada sam osjetila koliko je ovaj trenutak oko Kabe zapravo podsjetnik na onaj najveći susret koji tek dolazi.
Arefat je za mene bio trenutak koji se ne opisuje samo kao mjesto, nego kao stanje srca i duše. Još prije samog dolaska u misli mi je dolazila slika tog dana, i u sebi sam zamišljala kolike su njegove blagodati i kolika je Allahova mudrost skrivena u njemu. Dan kada se milioni ljudi, različitih jezika, boja kože i života, okupe na jednom mjestu, bez ičega što ih razlikuje osim njihovih dova i iskrenosti pred Allahom, djelovao mi je kao najveći podsjetnik na prolaznost dunjaluka i veličinu ahireta.
Još dok sam se približavala Arefatu, u mislima sam osjećala težinu i ljepotu tog dana. Pitala sam se kako izgleda ta stvarna slika kada se hadžije iz cijelog svijeta sliju na jedno brdo, kako izgleda ta tišina ispunjena dovama i suzama, i kako izgleda trenutak kada se čovjek potpuno preda svom Gospodaru. U meni se rađala svijest da je Arefat mjesto gdje se ne govori mnogo, nego gdje srce govori više nego ikad.
Allah u Kur’anu spominje Arefat i njegov značaj riječima: “Zatim krenite odakle kreću ostali ljudi i tražite oprosta od Allaha. Zaista Allah prašta i milostiv je.” (El-Bekare, 199.), a u kontekstu hadža i boravka na Arefatu u ajetu 2:198 se kaže: “A kada pođete sa Arefata, spominjite Allaha kod Meš’aril-harama…”
Ovaj ajet mi je u mislima bio posebno živ dok sam bila tamo, jer kao da mi je svaki korak i svaki pogled podsjećao da sve što se na Arefatu događa ima svoj red, svoj smisao i svoju svrhu, i da ništa od toga nije slučajno.
Isto tako, u vjerodostojnom hadisu Allahov Poslanik, Muhammed, a.s., kaže: “Hadž je Arefat.” (Tirmizi) Ove riječi su mi u srcu odjekivale posebno tada, jer sam razumjela da je upravo taj dan srž cijelog hadža, trenutak u kojem se sve sabira u jednu dovu, jednu suzu i jednu iskrenu namjeru.
Dok sam bila na Arefatu, sve te riječi su mi dobile svoj živi smisao. Gledajući ljude oko sebe, osjećala sam kao da se ostvaruje slika tog velikog dana o kojem sam samo slušala. U sebi sam zamišljala kako svaka ta dova koja se diže prema nebu nosi neku ljudsku priču, neku bol, neku radost ili neku nadu. I tada sam shvatila da Arefat nije samo fizičko stajalište, nego dan kada se čovjek najviše približi sebi i svom Stvoritelju. U tom prostoru i vremenu, u toj skromnosti i jednostavnosti, osjetila sam koliko je Allahova milost ogromna i koliko je On blizu onima koji Mu se iskreno okrenu. Arefat me naučio da su najvažniji trenuci oni u kojima srce šuti pred veličinom Gospodara, a duša se potpuno predaje Njemu, svjesna da ništa osim Njegove milosti ne može ispuniti čovjeka.
Dok sam bila na Arefatu, sve ono što sam do tada o tom danu znala pretvaralo se u stvarnost koja se ne može samo posmatrati, nego se mora osjetiti. Shvatila sam da se blagodati Dana Arefata ne mjere samo brojem dova, niti količinom suza, nego iskrenošću srca u tom trenutku kada čovjek ostane sam sa sobom i svojim Gospodarom.
U tim trenucima, gledajući ljude oko sebe kako u istom danu traže oprost, smiraj i nadu, u meni se rodila jedna tiha pouka koja mi je ostala i nakon povratka. Arefat me naučio da nije bitno gdje se fizički nalazimo, nego koliko smo srcem prisutni u onome što radimo. I da i kada nismo na tom brdu, možemo imati svoj „Arefat“ u sebi, ako taj dan iskoristimo za iskrenu dovu, pokajanje i preispitivanje vlastitog života.
Posebno mi je u mislima ostala svijest da se na Arefatu ništa ne traži osim iskrenosti. Nema ukrasa, nema formalnosti, nema ničega osim čovjeka i njegovog Gospodara. I upravo tu sam naučila da i u našem svakodnevnom životu najviše vrijedi ono što je čisto i iskreno, makar bilo tiho i neprimjetno drugima.
Kao praktična pouka koja mi je ostala iz tog dana jeste da ne čekamo posebne trenutke da bismo se okrenuli Allahu, jer svaki dan može biti naša prilika za Arefat u malom. Dan u kojem ćemo oprostiti, tražiti oprost, sjetiti se onoga što smo zaboravili i vratiti se iskrenosti u dovi. Jer vrijednost tog dana nije samo u njegovoj svetosti, nego u tome koliko smo spremni otvoriti srce i priznati sebi ono što često potiskujemo. Arefat me naučio i da su najiskrenije dove one koje ne moramo naglas izgovoriti, nego one koje srce samo šapuće, u trenutku kada shvatimo koliko nam je Allah blizu, čak i kada mi mislimo da smo daleko.
Kada sada, izdaleka, iz Bosne, vraćam misli na Arefat, shvatam da se neke slike ne blijede, nego u nama ostaju kao tiha svjetlost koja nas vraća sebi. Taj dan nije bio samo jedan od dana na putovanju, nego dan u kojem sam naučila koliko je čovjek zapravo potreban Allahove milosti, oprosta i blizine. Sve ono što sam tamo osjetila, od prvog daha do posljednje dove, ostalo je u meni kao podsjetnik da srce uvijek zna svoj put, čak i kada ga život udalji.
Arefat mi je pokazao da su najdublji susreti oni koje čovjek doživi u sebi, u trenutku kada se potpuno preda Gospodaru i kada shvati da nema veće sigurnosti od Njegove milosti. I danas, kada se sjetim tog dana, ne sjećam se samo mjesta, nego stanja duše koje me promijenilo i učinilo zahvalnijom, tišom u sebi i svjesnijom prolaznosti svega što nas okružuje.
I zato, na kraju ovog sjećanja, ostaje samo dova:
Allahu naš, kao što si nam podario da doživimo ljepotu Tvog odabranog mjesta i Tvog odabranog dana, učini da nam ta sjećanja budu svjetlo u tamama naših života. Oprosti nam ono što smo svjesno i nesvjesno pogriješili, očisti naša srca od svega što Te od nas udaljava i ne ostavi nas ni tren bez Tvog rahmeta.
Allahu naš, primi naše dove, popravi naša stanja, uputi naše korake i učini da se jednog dana svi zajedno, u Tvojoj milosti, sretnemo na mjestu koje je vječno, gdje nema tuge ni razdvajanja, već samo Tvoje zadovoljstvo.
Piše: Anesa Vatrić