Piše: Enisa Bajraktarević, članica Upravnog odbora Organizacije “Bahar”
Marš mira, Srebrenica, 2024.
Marš mira organizira se svake godine tri dana prije 11. jula, Dana sjećanja na genocid u Srebrenici. Sistemski se planira i realizira pohod u dužini od oko 100 km putem / dionicama kojima su Srebreničani, nakon što su im žene i djeca transportovani kamionima, pokušali se domoći slobodne teritorije, odnosno područja koja su bila u rukama Armije Bosne i Hercegovine. Ljudi iz cijelog svijeta dolaze planski kako bi ovako, pješačeći tri dana, odali počast nevino ubijenim stanovnicima Srebrenice i njene okoline. Veliki broj ljudi dolazi iz svojih gradova pješice, i taj pohod traje od 8 do 15 dana. Brojni su učesnici koji dolaze iz Evrope i iz svih dijelova Bosne i Hercegovine biciklima, motorima i sl. i priključuju se koloni pješaka da bi dali svoj glas žrtvama a protiv srpskih zločinaca, koji su jednim dijelom tretirani i osuđivani u Haškom tribunalu posljednjih, gotovo, trideset godina.
Ove godine odlučila sam se, srcem, pohoditi ovaj tragični put mojih sugrađana, moje braće, kako bih osvijestila njihovu tragičnu sudbinu, sudbinu mog naroda. Na put sam krenula s blagoslovom Organizacije „Bahar“ a u pratnji 14-godišnjeg sina Hanana Fatiha.
Grupu kojoj smo se nas dvoje priključili vodila je Hasna Smiječanin, jedna od najpoznatijih bh. planinarki iz PD-a „Energoinvest“; Hasna posljednjih godina redovno u svom planinarskom društvu organizira i vodi planinare na Marš mira. Krenuli smo iz Sarajeva kombijem u 5.30 a u Nezuke smo stigli oko 8.30. U Nezucima je već sve vrvjelo od ljudi, oko 5.000 je bila na polaznoj tački. Kolona je krenula u 9 h.
Cilj mog /našeg hodočasničkog pohoda bio je dati doprinos nezaboravu učinjenog genocida na Bošnjacima – sobom, vlastitim bićem i izlažući se posebnom psihofizičkom naporu, razumjeti kroz šta su naši ljudi prolazili, te zajedno sa svojim sinom, utisnuti u sebe, u naša bića NEZABORAV koji će i moje dijete prenositi na nove generacije.
Kolona će ići najpribližnijim putem kojim su se Srebreničani pokušali izvući na slobodnu teritoriju – šumskim putevima, cestom od oko, kako već kazah, 100 km.
Prvi dan
Vrućina je bila konstanta, intenzivna u mjeri da je insanu džehennem stalno bio na pameti, baš je bilo toplo, gotovo neizdrživo. Išlo se sporo, posebno prvih 5-7 kilometara, jer je bilo puno ljudi a put uzak, vrlo često s prijelazima preko potoka koji su se mogli preći samo idući jedno po jedno. U koloni su se uočavale različite zastave, a osim zastave Irane, Turske, Palestine… bila je tu i zastava koju su nosili muslimani Ujguri. Čini mi se da nije bilo rase koja u koloni Marša nije odaslala svoje predstavnike. U hladu smo rijetko bili. Serpentine su bile stalne, duge, uzbrdaste a kola Hitne pomoći i Prve pomoći neprestano su prolazila pored nas (kasnije smo saznali da je mladić od 28 godina imao infarkt) i na težim dionicama izvozila one koji su se teže kretali – straije osobe i djecu. Inače, djece, omladine bilo je puno (a slaba obuća kod većine mi je odmah ukazivala da će biti ozbiljnih problema sa žuljevima).
Na svaka 2-3 kilometra bila je cisterna s vodom i vrlo često punktovi sa osvježavajućim voćem – lubenicama ponajčešće. Cesta je lelujala između masovnih grobnica – zlotvori su pravili masovne grobnice uz cestu – da im je lakše kopati i prevoziti. Grobnice su označene i redaju se jedna za drugom. Napravili smo dvije pauze od po pola sata, a pred akšam stigli u prvi kamp, smješten blizu Zvornika, tj. u blizini Kule Grada. Naša grupa nije spavala u šatoru – mada smo ih ponijeli, već smo spavali kod Džavide hanume (Hasna je ugovorila konak pa smo i tu noć i narednu žene spavale u kućama, a muški dio grupe spavao je ušatoru, Fatih u kombiju), koja nas je srdačno dočekala, nahranila, a mi smo joj, po dogovoru, platili. Bilo nam je važno da se, koliko-toliko, osvježimo za naredno jutro. Prešli smo oko 24 km.
Drugi dan
Kolona je krenula u 7 h. Danas smo očekivali brdo Udrč (uspon od 90 stepeni). Toplo je bilo već u 4.30, kad smo ustali. Put prema Udrču bio je u hladovini, ako se to moglo zvati hladovinom, jer je temperatura bila oko 40 stepeni. Društvo oko nas u koloni se mijenjalo – bilo je tu onih koji su bili sudionici marša 1995. godine, roditelja čija su djeca strijeljana u šumskim zasjedama, do onih koji ne mogu propustiti nijednu godinu a da se ne priključe Maršu mira – nekima je ovo 18. pohod i sl. Teren je šumski, brdovit, a učesnici sve češće zastaju da bi im se sanirali žuljevi – slabo koja obuća neće nažuljati nogu od dugoga hoda na visokoj temperaturi; neki idu u vunenim čarapama samo, neki u papučama, dosta ih je već umorno, stariji i slabiji odustaju. U Bakračima pravimo pauzu za historijski čas. Toplo je. Dolazimo do Drinjače, ljudi se pokušavaju u njenim hladnim vodama rashladiti. Čeka nas Udrč koji se ubrzo ukaza kao gorostas, zahtjevan (odmah mi se javila pomisao – Kako su ga izranjavani, gladni i izmučeni, pod nesprestanom paljbom i zasjedama, Srebreničani prešli?). Nakon Udrča, satima smo se, osunčani džehennemskim jezičcima spuštali prema magistrali i našem narednom prenoćišta u Kamenici. Jedva smo hodali, ali smo hajirli stigli. Naša grupa, osim ponekog žulja i generalnog zamora, nije imala značajnije probleme. Ovdje smo se saprali i zaspali do narednog jutra, do 4.30. Prešli smo oko 27 km.
Treći dan
Iz Kamenice prema Potočarima kolona kreće u 7 h. Noge su dosta teže, ali duh nas nosi. Oni koji su bili ranije na pohodu kazuju kako je ova dionica ponajteža, jer ima dosta okomitog penjanja i spuštanja do Kemeničkih potoka – velikm dijelom su uspostavljene sajle radi pridržavanja i zbog sigurnosti. U hladu smo, ali je toplo. Slabije ima vode, jer je pristup zahtjevan. Dolazimo do Bukve, lokacije na kojoj su stotine Srebreničana ostavile svoja tijela, a duše vinule ka Gospodaru. Vide se jakne, obuća, odjeća. Zrak je topao i težak, čuju se jecaji. Na Bukvama je održan još jedan historijski čas. Samo osjećamo i kao da čujemo vapaje nedužnih. Peto brdo je izgledalo nesavladivo, ali uspjeli smo, pa šesto, pa još jedno dva sata hoda po suncu, ali ikindijskom, blažem i… primakosmo se Potočarima.
Na ulazu u Potočare kolona kvadova čeka da mi uđemo pa da se i oni pridruže u taj „počasni krug“ kroz Memorijalni centar. Noge već ne da osjećamo, već bole, jakim prodornim bolim. Prešli smo oko 32 km.
Polahko se spuštamo i ulazimo u mezarje…plačemo… kao da nas šehidi dočekuju. Emotivni smo svi. I teško je i lijepo i isti mah. Obilazimo krug kroz Memorijalni centar – ljudi nas riječima i pogledima bodre – čestitaju na podvigu da sebe, malo, damo za njih, puno, puno naših poginulih a živih Bošnjaka Srebrenice. Salutira nam jedan čovjek na troturu. Plače i salutira, ponosno, prkosno i bolno!
Odlazimo u Han, tu ćemo noćiti. Sve je besplatno – i hrana (grah, najbolji) i piće i spavanje i kupanje. Jedva hodamo, ali se nekako raspremimo. Legli oko 12, ustali u 5.30.
11. juli je, Dan podsjećanja na genocid u Srebrenici.
Četvrti dan
Vrelo je. Nakon doručka se sastajemo na kahvi, teško se krećemo, čekamo dženazu. U koloni Marša mira u Potočare je ušlo 7.000 ljudi, a ostalog naroda danas je puno više. Kretanje po ovoj vrelini izazov je Azrailu. Saniramo žuljeve i poderotine, osvježavamo se, pijemo preostale brufene i paracetamole (bez kojih bismo teško mogli). Dijelim stotinjak kačketa naše organizacije „Bahar“, čime, vjerovatno, zaradismo sevape jer je bilo ko u ključalom kotlu i odlazimo obaviti dženazu. Nije vrijeme ni mjesto ni za kakvo druženje – mi smo svoju ovogodišnju misiju ispunili! Naredne godine, vidjet ćemo ako Bog da! Biti rame uz rame s preživjelima, s onima koji su izgubili svoje porodice, biti s našom braćom i sestrama iz cijelog svijeta u koloni koja sad ima simbol ŽIVOTA a ne smrti, Njegov je blagoslov!
Hvala neka je Gospodaru svih svjetova i neka je selam na Muhammeda, s. a. v. a.
Sarajevo, 17. 7. 2024.
