Piše: Lamija Muharemović
Svaki insan u toku sazrijevanja dođe na raskršće na kojem se ukažu sve njegove dileme u obliku strelica za različite smjerove. Ponekad mislim da što više čovjek žudi ispravno postupiti, sve se više strelica koje nude kojekakve smjerove ukazuje pred nama. Znam da je teško za neke puteve kazati da su ispravni, ali zato postoji put koji je zakletvom Božijom zagarantovano ispravan. Zašto ga je onda tako teško odabrati? Plašila sam se suočiti s tom cestom, pa sam birala ići na drugu stranu. Međutim, srce mi nije dalo mira. Uvijek se u duši budila želja da krenem baš tom stazom. Dugo vremena sam potiskivala pitanja sa kojima sam se suočavala. Potiskivala sam ih sve do trenutka kad sam se morala suočiti sa izvorom tih pitanja, a on je ležao u hidžabu.
Svoju želju da sebe kao ličnost uokvirim komadom tkanine smatrala sam samo jednom fazom u sazrijevanju koja će proći. Moja okolina je to upakovala u razlog zbog kojeg je ta strelica sa mog raskršća prefarbana nevidljivim bojama. Kad dođeš u situaciju da ti razgovor s ljudima stvara više teškoće nego olakšice, shvataš da postoji samo jedan razgovor koji može olakšati tvoje stanje. Tako se počinjem više družiti sa Kur'anom, čitati literaturu o samopouzdanju, izgradnji ličnosti, identitetu… Počinjem shvatati da to nije trenutno mišljenje, nego zaista način na koji želim nastaviti živjeti. Iako mi je sve bilo kristalno jasno, opet sam se plašila, tražila razloge i ubjeđivala sebe da nisam dovoljna dobra da bih nosila mahramu i oštro sam kazivala sebi o sebi. Iako mi je postalo nelagodno u javnost izlaziti bez mahrame, borba i stajanje na raskršću trajali su nekoliko godina. I onda sam negdje kao nebitnu čula rečenicu kako se treba ponekad sam sa sobom posvađati. Upila sam te riječi i ostatak dana brujale su i strujale mojim mislima. Sjela sam sama sa sobom na kahvu i porazgovarala kao da sam terapeut koji pred sobom ima pacijenta. Napisala sve što me muči. Pisala sam šta bih sve izgubila i šta bih sve dobila okvirom od tkanine. Tada sam riješila najveću misteriju. Pogrešna perspektiva. To nije okvir. To nije komad tkanine. To nije styling koji mi super pristaje i ističe moj ten u kombinaciji s nekim bojama. Hidžab. Godine borbe su iza mene da li da ga nosim ili ne, a nikada do danas se ne upitah zašto ga toliko želim. Ne upitah se zašto je on uopće bitan u životu jedne muslimanke. Na kraju, a ipak na početku svega – zašto propitujem važnost obaveze propisane Kur'anom. Kao u groznici dograbila sam policu s knjigama i istresla je na sredinu sobe. Svi naslovi koji su se tu nalazili, iz različitih oblasti i disciplina, svaki na svoj način nudili su odgovor zašto muslimanka nosi hidžab. Pogledom sam prelazila preko naslova iz sociologije, filozofije, psihologije, pedagogije, etike… i netaknut, otvoren na stolu, stajao je Kur'an. Sjetila sam se jedne definicije o identitetu žene koja kaže da se ženom ne rađa nego se ženom postaje. Ne bih o ovoj tvrdnji. Stvorila sam svoju definiciju. Muslimankom se rađa, mu'minkom se postaje, a potpunost se postiže propitivanjem i osvještavanjem o vrijednosti sebe i onog što tebe tobom čini.
Bila sam spremna prihvatiti ono što me čini onim što jesam i biti bolja verzija sebe. Blagu dozu straha i strepnje koju šejtanske spletke neumorno šalju, dove i odlučnost su izbrisale iz prsa. U ime Allaha, Milostivog Samilosnog, odluku svoju donesoh sedamnaeste noći mjeseca ramazana. To je noć u kojoj se pobjeda značajna za cijeli ummet obilježava u džamiji. Muhammed a.s. ashabima je pojašnjavao kako je borba sa samim sobom najteža. Ubadajući posljednju iglicu u moj lijepi plavi hidžab, razmišljala sam o mukotrpnom ratu mojih misli, pa ovaj trenutak s ponosom nazvah svojim Bedrom.