Recenzija knjige Život u pramenu kose, autorice Enise Grabus
Mišljenja sam da ne postoji teži ratni zločin od zločina silovanja. U svakom drugom obliku zločina žrtva ima šansu da sačuva svoje ljudsko dostojanstvo, čak u nekim slučajevima i da to dostojanstvo žrtve porazi zločinca, da ga u sopstvenim očima učini poraženim i bezvrijednim.
Uzimanje časti ženama koje drže do časti – najveći je zločin. Atak je to na tijelo, na psihu i na dušu.
Od svake vrste ratne torture: mučenja, premlaćivanja, zatočavanja, psihičke torture itd…, čovjek se može oporaviti, jedino nema oporavka od zločina silovanja.
Tačan broj silovanih žena tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine nikad neće biti poznat. Procjene se kreću od 20.000 do 50.000 žena, a tačan broj nesumnjivo je bliži broju od 50.000 nego od 20.000.
Procjene UN-a i Amnesty Internationala kažu da je nekih 30% silovanih žena bilo mlađe od 18 godina. Uglavnom su silovane djevojčice od 12 do 17 godina, a bilo je slučajeva silovanja i djevojčica mlađih od 10 godina. Bilo je čak i silovanja do smrti žene ili djevojčice.
Treba spomenuti da su silovani i muškarci, njih par desetina.
Neke žene silovane su po više desetina puta. Neke je silovalo više zločinaca, jedan za drugim ili u različitim vremenima.
Daleko najveći broj silovanih žena bile su Bošnjakinje, a gotovo svi silovani muškarci bili su Bošnjaci.
Najveći broj silovanja počinili su Srbi, pripadnici Vojske RS, provodeći politiku genocidnog silovanja.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju okarakterisao je “sistematsko silovanje” i “seksualno ropstvo” kao “zločin protiv čovječnosti”, od čega je teži jedino “zločin genocida”.
Silovanje žena Bošnjakinja vršeno je nerijetko pred njihovom porodicom, djecom, roditeljima, braćom. Brutalnost je išla do mjere da su članovi porodice tjerani na razne oblike seksualnih odnosa, čak i roditelji sa svojim kćerkama i sinovima.
Veoma mali broj u ratu silovanih žena uspjelo se oporaviti od ove traume. Mnoge, a možda i većina, ovu bol nose same sa sobom, nikada je ne podijelivši ni s kim, ni sa svojim najbližim i to traje već više od 30 godina.
Zbog zločina silovanja hiljade žena nikad nisu stupile u brak. Mnoge, koje su bile u braku prije silovanja, nakon tog čina razvele su se od muževa, nisu se više osjećale sposobnim za brak ili su bivale odbačene od svojih muževa ili njihove najbliže rodbine.
Poznato je da su zbog silovanja žene izvršavale samoubistva.
Kao posljedica ratnog silovanja u Bosni i Hercegovini začeto je mnogo djece, a veliki broj ih je i rođeno. Uglavnom su nakon rođenja odbacivani od majki. O ovoj djeci malo se zna, gotovo su neprimijetni u društvu, nerijetko i sami bježe od sebe svjesni da nisu plod ljubavi dvoje ljudi, već plod mržnje, zla i zločina silovatelja, odnosno, oca, nad krhkom i nedužnom žrtvom, odnosno, majkom.
Za zločin silovanja tokom agresije 1992–1995. godine osuđeno je: 30 lica na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, 70 na Sudu BiH, te između 40 i 50 na ostalim sudovima.
Za broj silovanih žena vrlo je mali broj presuđenih silovatelja.
Bez obzira na činjenicu da u zločinu silovanja u ratu ne postoji nikakva odgovornost žrtve tog zločina, ipak silovane osobe ne žele govoriti o tome, a posebno to ne žele javno i za širu publiku.
Kao novinar imao sam priliku intervjuisati više žena silovanih tokom agresije. Bile su to žene iz Foče, Vlasenice, Zvornika. Niti u jednom od tih intervjua nismo ni ja ni silovane sagovornice upotrijebili riječ “silovanje”, a ta riječ je negdje u “zraku” bila prisutna više nego bilo koja druga riječ izgovorena tokom intervjua.
Malo je knjiga napisano o zločinu silovanja tokom agresije, a posebno je malo autobiografskih priča silovanih žena. Koliko je meni poznato, taj broj manji je od 10 naslova. To je s jedne strane poražavajuća činjenica, da tako gnusan vid ratnog zločina, najbrutalniji vid ratnog zločina, ostane nezabilježen. S druge strane, moramo razumjeti i shvatiti bol koju nose u ratu silovane osobe, te razumjeti i traume koje izaziva svako prisjećanje na te trenutke, a posebno traume koje izaziva javno obznanjivanje tog zločina.
Imajući na umu prije spomenuto, knjiga Život u pramenu kose, autorice Enise Grabus, u kojoj svoju ratnu sudbinu priča silovana Fočanka Zehra Murguz (rođena Kovačević), književni je, publicistički, memoristički dragulj. Rijetka, gotovo usamljena knjiga o ratnom zločinu silovanja na koju se moralo čekati 33 godine. Možda ni danas ne bi čitali ovu knjigu, ovu ispovijest da nije bilo prijateljstva između autorice Enise i Zehre, čija je priča ispričana. To prijateljstvo nastalo je na Zehrinoj priči, djelimično ispričanoj u intervjuu s mojom malenkosti, nakon čega Enisa stupa u kontakt sa Zehrom i razvija se prijateljstvo, a kroz prijateljstvo i želja da Zehrina priča bude zapisana.
Priča o svakoj u ratu silovanoj ženi je teška i jedinstvena. Svaka ima svoje specifičnosti. No, neke sudbine, neke priče su posebno teške. Zehrina priča spada u takve, posebno teške.
Autorica Enisa Grabus uspjela je iz Zehrine svijesti, podsvijesti i emocija “izvući” najskrivenije detalje od proživljenog tog 15. augusta 1992. godine.
Naime, Zehru je silovao komšija Ranko Stevanović, sin kućnog prijatelja njenog svekra. Čovjek s kojim su se viđali svakodnevno, koji je bio čest gost u kući Murguza. Silovana je u kući, pred svekrom Azizom, svekrvom Halimom i zaovom Zinetom. Nakon što je silovao Zehru, Ranko je ubio Aziza, Halimu i Zinetu. Zehra je uspjela pobjeći.
Ono što zločin silovanja nad Zehrom čini posebno okrutnim jeste da je Zehra u trenutku silovanja bila u drugom stanju i da je nakon tog čina silovanja došlo do pobačaja. Uz sve ovo Zehrin muž Mujo je odveden i nikad nije pronađen, nijedna kost.
Zehrina spremnost da svoju tešku ratnu sudbinu podijeli s javnošću inspirativna je i motivirajuća i za druge žene žrtve ratnog silovanja, da progovore o proživljenom, da “izbace” iz sebe taj teret, bol i patnju, da je podijele s drugima.
Na koncu, da kao i Zehra odluče kazniti zločinca, silovatelja ukoliko su ga poznavale, a to je bio čest slučaj.
Zločinac je osuđen na 14 godina zatvora za trostruko ubistvo i silovanje.
Zehra je pristankom da svoju životnu priču podijeli i kroz formu knjige na određeni način zaokružila svoju traumatičnu, prkosnu, a na koncu i ponosnu priču.
Enisa Grabus se ovim autorskim prvijencom već pozicionirala među značajne autore koji se bave kulturom sjećanja na period agresije.
Uz toplu preporuku za štampu i čitanje ove knjige upućujem i zahtjev i izražavam nadu da će autorica nastaviti bilježiti slične priče, jer je evidentna njena empatija prema ženama žrtvama silovanja, kao i sposobnost da “izvuče” i najtananije detalje iz tih traumatičnih trenutaka silovanih žena.
Sarajevo, 28. oktobar 2025. godine
Piše: Anes Džunuzović, novinar i publicist