Zašto je važno govoriti o duhovnom nasilju?
Prethodna izlaganja otvorila su važno pitanje: šta se dešava nakon što završimo ovakve skupove i razgovore? Često se vrlo brzo vratimo svakodnevnim obavezama i temama, a pitanja nasilja, manipulacije i odgovornosti ostanu po strani.
Zbog toga nije dovoljno čekati da se problemima bave isključivo stručnjaci. Važno je da budemo prisutni, da posmatramo, slušamo, razgovaramo i reagujemo na ono što se dešava u našem okruženju. Jednako je važno znati kome se obratiti i kako pružiti podršku.
Govoriti o ovim temama ima posebnu vrijednost. Kroz razgovor stvaramo narative, podsjećamo i čuvamo kolektivno sjećanje. Čovjek istovremeno posjeduje sposobnost pamćenja i zaboravljanja, a upravo zbog toga je neophodno kontinuirano podsjećati na društvene probleme koji ne smiju biti zanemareni.
Vrijednost aktivnog propitivanja
Pojedine filozofske škole ističu važnost pozicije „neznanja“, ne u smislu nezainteresovanosti, već kao spremnosti da preispitujemo vlastite pretpostavke. Često polazimo od uvjerenja da već znamo dovoljno o vjeri, porodici, odnosima ili ljudskoj prirodi.
Međutim, istinsko razumijevanje počinje onda kada postavljamo pitanja i aktivno istražujemo. Upravo će se pokazati koliko je takav pristup važan za razumijevanje psiholoških procesa koji oblikuju naše ponašanje i odnose.
Prije nekoliko godina, tokom boravka u Mostaru, dogodio se susret koji je ostavio snažan utisak. Dok sam sjedila u kafiću pored Franjevačke crkve, prišla nam je turistkinja iz Kine. Nakon kratkog razgovora postavila je pitanje koje me prati do danas: Zašto se dobri ljudi povlače, a zlo vlada svijetom?
To pitanje otvara važnu temu naše odgovornosti. Zašto često ostajemo pasivni? Zašto ne imenujemo probleme koje vidimo? Šta nas sprječava da reagujemo kada svjedočimo nepravdi ili nasilju?
Odgovori na ova pitanja posebno su važni kada govorimo o oblicima nasilja koji ostaju nevidljivi.
Jedna od ključnih poruka jeste da duhovno nasilje često prethodi drugim oblicima nasilja. U praksi se mogu vidjeti brojni primjeri zloupotrebe vjere i religijskog autoriteta s ciljem kontrole druge osobe.
Nasilnik sebi daje pravo da tumači Božiju volju i vlastito nasilje predstavlja kao nešto opravdano i dopušteno.
Kada institucije prepoznaju nasilje
Postoje i pozitivni primjeri koji pokazuju kako društvo može reagovati.
U jednom radnom kolektivu muškarac je mjesecima uznemiravao kolegicu, upućivao joj neprimjerene prijedloge i svoje ponašanje opravdavao načinom njenog odijevanja. Iako nije bilo svjedoka, menadžment ljudskih resursa ozbiljno je pristupio prijavi.
Nakon stručne procjene utvrđeno je da je žena pretrpjela ozbiljnu psihološku traumu. Kompanija je sankcionisala počinioca otkazom, te zaposlenici osigurala psihološku i psihoterapijsku podršku.
Takvi primjeri pokazuju koliko je važno da institucije ne zatvaraju oči pred nasiljem, čak i kada ga je teško dokazati.
Ego i zloupotreba vjere
Da bismo razumjeli procese koji stoje iza duhovnog nasilja, potrebno je sagledati i psihološku i religijsku dimenziju ljudskog ponašanja.
Ključna pitanja su:
- Zašto žrtve ostaju u nasilnim odnosima?
- Zašto se vraćaju nasilnicima?
- Kako nasilnici opravdavaju svoje postupke?
- Na koji način nastaje manipulacija religijskim uvjerenjima?
Odgovori na ova pitanja nalaze se u razumijevanju psiholoških procesa koji oblikuju našu sliku o sebi, uvjerenja i osjećaj sigurnosti.
Svjesni i nesvjesni um
Veliki dio ljudskog ponašanja ne odvija se na nivou svjesnog promišljanja, već kroz nesvjesne obrasce koje smo usvajali tokom života.
U nesvjesnom dijelu nalaze se:
- sistem nagrađivanja,
- motivacija,
- procesi učenja,
- mehanizmi ovisnosti.
Posebno je važno razumjeti sistem nagrađivanja jer upravo on objašnjava zašto ljudi ostaju u štetnim odnosima. Ako je neka vrsta ponašanja predstavljena kao „dobra“, „ispravna“ ili „Bogom nagrađena“, mozak je može registrovati kao sigurnost, čak i kada osoba trpi nasilje.
Duhovno nasilje i fizičko zdravlje
Duhovno nasilje nije samo psihološki problem. Dugotrajna izloženost manipulaciji, strahu i kontroli ostavlja posljedice na cijeli organizam.
Kod žrtava se često javljaju:
- problemi sa štitnom žlijezdom,
- poremećaji rada srca,
- hronične upale,
- migrene,
- iscrpljenost,
- anksioznost i depresija.
Ono što je dugo bilo nevidljivo na kraju postaje vidljivo kroz narušeno fizičko i psihičko zdravlje.
Mozak ne procjenjuje da li je neko ponašanje moralno ili nemoralno. On registruje ono što se ponavlja i što je povezano sa osjećajem sigurnosti.
Kod odrasle osobe potrebno je stotine ponavljanja da bi se formirao stabilan obrazac ponašanja. Kod djece je taj proces mnogo brži.
Zbog toga su porodični odnosi od presudne važnosti. Dijete koje odrasta uz nasilje može naučiti da je nasilje normalan dio odnosa. Dječak može naučiti da je nasilje prihvatljivo, a djevojčica da je trpljenje očekivano. Tako nastaju generacijski obrasci koji se prenose s jedne generacije na drugu.
Hipnoza svakodnevnog života
Hipnoza nije ono što prikazuju filmovi. U stvarnom životu hipnoza je stanje u kojem nekome bezrezervno vjerujemo i dopuštamo da njegove riječi oblikuju naša uvjerenja.
Roditelji, autoriteti, religijski vođe i druge osobe od povjerenja mogu svojim porukama duboko utjecati na način na koji doživljavamo sebe i svijet.
Zbog toga je važno stalno propitivati vlastita uvjerenja i pitati se:
- Zašto vjerujem u ovo?
- Odakle dolazi ovo uvjerenje?
- Da li mi ono koristi ili me ograničava?
Šta je zapravo ego?
Ego nije neprijatelj kojeg treba uništiti. Ego predstavlja našu sliku o sebi, identitet i mehanizme kojima tražimo sigurnost.
Njegove dvije osnovne funkcije su:
- Očuvanje sigurnosti.
- Očuvanje osjećaja snage.
Problem nastaje kada sigurnost i snagu gradimo kroz kontrolu drugih ljudi umjesto kroz vlastite unutrašnje resurse.
Osoba sa zdravim egom:
- prihvata sebe i druge,
- postavlja jasne granice,
- vodi brigu o sebi,
- otpušta štetne odnose,
- ne pokušava kontrolisati druge ljude.
Osoba sa nezdravim egom:
- pokušava mijenjati druge prema vlastitim potrebama,
- koristi manipulaciju i dominaciju,
- ostaje vezana za štetne obrasce,
- kontroliše okruženje umjesto sebe,
- sigurnost gradi kroz moć nad drugima.
Otpornost nije trpljenje
Često se otpornost pogrešno poistovjećuje s podnošenjem patnje bez reakcije. Međutim, istinska otpornost nije u tome da budemo „jaki pred drugima“, već da ostanemo vjerni vlastitim vrijednostima.
Otpornost znači:
- sačuvati dostojanstvo,
- pokazati hrabrost,
- tražiti pomoć kada je potrebna,
- priznati strah i tugu,
- ostati dosljedan vlastitim vrijednostima.
To nije slabost, nego znak unutrašnje snage.
Duhovni razvoj i zaštita ljudskog dostojanstva
Duhovnost predstavlja važan put ličnog razvoja. Međutim, kada se religija koristi kao sredstvo kontrole, ona prestaje biti izvor slobode i postaje instrument manipulacije.
Zbog toga je prepoznavanje duhovnog nasilja važno ne samo za pojedinca nego i za društvo u cjelini.
Tek kada razumijemo psihološke mehanizme koji stoje iza manipulacije, možemo graditi zdravije odnose zasnovane na poštovanju, odgovornosti i dostojanstvu svakog čovjeka.
Autorica: psihologinja Aida Rizvanović, govor sa seminara: PREPOZNAJ I OSLOBODI: Žene protiv duhovnog nasilja
Napomena: Objavljivanje ove publikacije/ovog videa podržala je Ekumenska inicijativa žena iz Omiša, Hrvatska. Sadržaj publikacije/videa odražava isključivo stavove njihovih autora/-ica i ne predstavlja nužno i službene stavove EIŽ-a.