(Kada ljudski život više ne vrijedi)
Piše: Maksida AGIĆ
”U sadašnje vreme, koje prednost daje znaku nad onim što je označeno, kopiji nad originalom, predstavi nad stvarnošću, pojavnosti nad suštinom… istinito se smatra profanim, a samo je iluzija sveta. Tačnije, sveto se uvećava u meri u kojoj istinito uzmiče, a iluzija pojačava, tako da najvišem stepenu iluzije odgovara najviši stepen svetosti.“ — Fojerbah, iz predgovora za drugo izdanje Suštine hrišćanstva[1]
Društvena zbilja kojoj svjedočimo, što je zapadnije (na Planeti) to je više poprimila i u svoju svakodnevnicu unijela komunikaciju sa elementima spektakla. Ovakva se komunikacija ‘događa’ u svim aspektima društvene stvarnosti, sistemski razdvajajući ljuski um od njegovih sjećanja na moral, kulturu, tradiciju, umjetnost, kreativnost…
U redovima koji slijede, navest ćemo informacije o samome začetku ove pojave, njenom razvoju na različite aspekte društva, stvarnosti kojoj (kao društvo ali i globalno selo) svjedočimo u kontekstu vrijednosti kulture i naše (ljudske) zasićenosti i nezainteresiranosti za istu, te o pojavama koje će se, u vremenu koje je pred nama, odraziti na generacije u svakom smislu (a koji ima direktne veze sa umnim pa tako i opstankom tijela).
DEFINICIJA SPEKTAKLA
Spektakl sebe plasira javnosti kao široku i nedostupnu stvarnost koju se nikada ne dovodi u pitanje. Poruka koju koncept spektakla šalje svojim konzumentima je da je ono što se vidi dobro, ono što je dobro vidi se i ništa osim toga. Uspjeh spektakla (kao ideologije) leži u tome što je on pasivno nametnut svojim konzumentima samim svojim monopolom nad pojavnošću i načinom na koji to čini.
To kako se društvena zbilja pokušava spektakularizirati, u različitim manifestacijskim formama, povijesna je konstanta barem od vremena antičke Grčke i Starog Rima. Metodi i tehnike kao i sredstva kojma se pokušavao postići cilj, ovisio je od vremenske epohe i društvenog konteksta.
Autori navode kako je, s početka 20 – og vijeka, jedan italijanski fotograf, slikom prizora strasnog zagrljaja dvoje američkih glumaca (na vrhuncu svoje slave) odaslanog u eter putem jednih visokotiražnih američkih novina, bio početak društva spektakla našeg doba kao i začetak paparacco ere.
Zaključno sa ‘90 – im godinama 20 – og vijeka ovakvi su sadržaji plasirani na zadnjim stranicama novina ili pak, u žutoj štampi, u glasilima isključivo za tu namjenu.
Već odavno, naslovi koji se kreiraju u štampi imaju (samo) jednu tendenciju – da privuku trenutnu pažnju, jer lajkovi, komentari, donose novac.
Zato je jasno kako kultura ”slavnih” i društvo spektakla nipošto nisu socijalni fenomeni nastali u skorijoj prošlosti niti su ekskluzivni ”začin” našega vremena.
Naime, sve te ”zadruge”, ”parovi”, ”surviveri”, različita muzička takmičenja…'gladijatorke’ su arene u kojma se nemilice uzima vrijeme, zdravlje i novac naše djece. Nepovratno.
SUNOVRAT KULTURE
Društvo spektakla nije živjelo samo kroz celebrities; naime, ovakva forma u izražavanju ‘kvalitete’ svoje je mjesto pronašla u svim aspektima društva. Sintagma ”potrošačko društvo” svoj je smisao našla u oblikovanju ljudske svijesti s aspekta same robe kao celebrities, potom kroz medije koji su sistemski radili na konceptu ‘obaranja’ moralnih, društvenih, obiteljskih i osobnih normi šaljući svoje poruke kroz različite komunikacione kanale, uporno i detaljno obavještavajući svoju publiku o svrsi i smislu kojeg je ta publika tek trebala da otkrije.
Društvo spektakla ima za cilj da svaku (objektivno nevažnu) pojavu učini važnom – centrom fokusa svoje ciljne skupine. U tom procesu, koji je šarolik i raznolik (jer ‘otvara vrata’ privatnoga – sa namjerom da to, privatno, postane javno), svojim osobenim idiomom ciljnoj skupini informacije komunicira na specifičan način, sistemski, bez prestanka, uključujući stalno i iznova nove projekte koji će držati potrebnu pažnju javnosti. Za tinejdžere, obično su to muzičke ‘zvijezde’ ili teen grupe, danas influenseri različitih profila, s besmislenim, apsurdnim sadržajima koje plasiraju, koji su očigledni projekti ove industrije, produkovani s konkretnim ciljem. Masa to doživljava (uglavnom) religiozno, identificirajući se emocionalno s tim ‘zvijezdama’ i njihovom muzikom ili pak trošeći dragocjeno vrijeme posmatrajući kako neko npr. kuha ili (još gore!!!) jede.
Narativ spektakla u naše je živote donio mogućnost da svako (!!!) komentariše sve što želi, bilo da je pozvan da govori na temu ili ne, bez kompetencija!!! To je ogromna tragedija ovoga vremena, jer naša djeca teško mogu procijeniti kvalitetu od onoga što to nije! Takva se percepcija ugnijezdila u svim segmentima našeg života, ljudi su postali nestrpljivi, žele sve – sad i odmah!!
A gdje je moralni kompas??
Važno je napomenuti da je, u bilo kojoj sferi u kojoj se ideologija spektakla nameće, to isključivo podrazumjeva pad u kvaliteti. U ekonomskom smislu, živimo u vremenu gdje se izgubio ogroman broj respektabilnih zanata, na uštrb masovne proizvodnje, npr. obuće; na djelu je hiperproizvodnja i hiperprodukcija (gotovo) svega što nas okružuje no, s druge strane ozbiljan pad u kvaliteti svega onoga što gledamo oko nas. To zasigurno znači da spektakularno smišljene reklame koje na svakih nekoliko desetina metara gledamo sa bilborda ni izdaleka ne prikazuju (npr.) pravu ljubav dvoje mladih koji, u džemperima (koji nisu od prave vune) piju kafu (koja nije prava) i gledaju zalazak sunca. Sretni.
Ne.
Samo su dobri glumci.
Spektakl, dakle, ima zadatak da njegovi konzumenti zaborave da imaju izbor, da se zdušno slože s onim što im se nudi, sa instant emocijama, instant hranom, instant energijom… Spektakl u svojoj esenciji ima zadatak da emocionalno ‘zarobi’ svoju ciljnu skupinu.
Ima za cilj ‘istiskivanje’ iz sjećanja historijski aspekt jednog društva, njegovo tradicionalno, moralno i kulturološko nasljeđe metodima koji su puni sjaja, lažne ugode, zapravo konformizam su u svojoj biti.
Prenošenje poruka važnih za određeni društveni kontekst potire svojim metodima funkcioniranja. npr., osim što je šara na bosanskom ćilimu izvjesni pečat, način prepoznavanja kulturološkog miljea i nasljeđa naših predaka, on je (ćilim) i način da, održavanjem svog visibility-a/održavanje živog ćilima u prostoru gdje živimo kako bi naši preci bili kroz to živi, ljudi koji taj ćilim doživljavaju svojim kulturnim nasljeđem izražavaju svoj identitet, talenat, napokon ponos. Komuniciranjem u kojem izostaju elementarne informacije vezane uz esenciju bosanskog ćilima, mijenjajući ih vrijednostima ‘gloablnog sela’ (sjetite se koliko je (pre)važno svojevremeno bilo imati nešto iz Ikee, npr.) ovaj se oblik komunikacije gubi u ”svome prijevodu”. Komuniciranjem drugih i drugačijih vrijednosti, insistiranjem na njima kroz sistemski osmišljene reklame, agresivne u svoj svojoj svjetlucavosti, donijeće ljudima amneziju vlastitog kulturnog nasljeđa u ovome kontekstu…
BUDUĆNOST JE U ”RUKAMA” MEDIJA, MEDIJI U NAŠIM DOMOVIMA 24/7
U modernim društvima danas, život se predstavlja kao ogromna iluzija. Čovjekova se pažnja konstantno, putem mnoštva različitih oglašivaća pokušava ‘uzeti za sebe’. Život koji se pokazuje u medijima daleko je od objektivne stvarnosti. Jednom je neko rekao: danas se i uzimanje bankovnog kredita, na televiziji prikazuje kao odlazak na odmor iz snova…
Preuzeto sa: https://thoughtevolution.wordpress.com/category/obrazovanje-2
Spektakl se permanentno prikazuje kao dio društva, neodvojivi dio divne priče koja se podrazumijeva i nema kraja.
Gledajući u cjelosti, spektakl je u isto vrijeme rezultat i cilj vladajućeg oblika proizvodnje. Proizvodnje u najširem kontekstu tog pojma. ”Proizvodnje” talenata, ”proizvodnje ”reality igrača, proizvodnje proizvoda kojima se tek treba pronaći svrha… .
Pojam spektakla povezuje i objašnjava širok spektar naizgled nepovezanih pojava.
Jezik spektakla površan je i ne zahtijeva napor pri razumijevanju. Ima veliko razumijevanje prema greškama i tendenciju da lapsuse pretvori u standard. Voli prizemnost i njeguje ju.
Konzumenti društva spektakla, praktično su robovi efemernog, onoga što je na margini na uštrb esencijalnoga, onoga što je suština.