U ime onih koje nikad nisam zaboravila iako ih nisam upoznala…
Ponekad mislim da moje srce zna put do Potočara bolje nego ja sama.
Kao da me vodi tu… gdje šute nišani, a duša viče.
Ovdje su moji. Ovdje je moje porodično stablo – posječeno u julu, dok je cvjetalo.
Dok hodam kroz Potočare, koraci mi postaju tiši.
Jer ovdje, među bijelim nišanima,
vjetar priča o očevima koji se nisu vratili…
o dječacima koji nisu dočekali mladost…
o majkama koje su sahranile srca prije nego sinove.
Ovdje ne možeš vikati.
Ovdje se ne govori glasno.
Jer ovdje svaki mezar nosi ime bola.
Ime moga dede, komadanta Ahme Tihića , amidže Džeme Tihića, tetka koji je bio ugledni efendija u Srebrenici, Mehmedalije Mandžića, maminog tetića…
Ime nečijeg brata, oca, sina, komšije, učitelja…
Srebrenica nije samo mjesto.
Ona je rana.
Živa. Otvorena. I danas, 30 godina kasnije – još boli.
Nijedna riječ ne može ublažiti ono što su naše majke prošle.
Moja mama, koja je ostala bez oca, bez amidže, bez tetka…
Moja nana, koja je ukopala muža.
Moja pranana, koja još uvijek gleda u nebo i pamti dane kad je izgubila dva sina.
I tetka… koja je izgubila svoje dijete od 15 godina.
Moj dedo se zvao Ahmo Tihić. Bio je komandant, borac, vođa… ali prije svega bio je otac, muž, čovjek od naroda. Kada je počeo rat, nije bježao – stao je na čelo ljudi, formirao jedinicu u šumi kod Biljega i branio ono što se voljelo više od života – dom. Svoje. Istinu.
Zvao se Ahmo, ali za mene – on je i danas dedo.
Dedo kojeg nisam stigla zagrliti. Dedo čije riječi sam upamtila iz priča, a osmijeh naslijedila s fotografija. Ahmo Tihić – nije bio samo komandant. Bio je temelj, oslonac, snaga. Njegovim odlaskom nismo izgubili samo njega – izgubili smo dio nas. On je poginuo časno, boreći se da zlo ne pregazi sve. Ali ga je ipak pregazilo.
Moja nana je ostala sama. Bez muža. Bez ramena. Bez onoga ko joj je bio čitav svijet. Šutjela je, ali njena tišina bila je teža od ijednog krika. Preselila je dvije godine poslije rata.
A moja pranana… još je živa. Ali srce joj nosi dvije praznine – jer je izgubila dva sina. Dvije tuge koje joj nikad nisu izašle iz pogleda. Koliko majčinskih suza može stati u 30 godina šutnje?
Mamina tetka izgubila je dijete. Imao je 15 godina. Još nije znao ni stabilno svezati pertle… a već su mu vezali ruke i ugasili život.
Zauvijek dijete. Zauvijek u našim srcima.
A ja?
Ja hodam između tih nišana i osjećam kako me svaki zove po imenu.
Kao da žele da znaju da ih nismo zaboravili.
I nismo.
NIKADA nećemo.
Ja danas hodam ovdje kao dijete preživjelih.
Kao glas onih koji su ušutkani.
Kao ruka koja će prenositi istinu svojoj djeci.
Jer ne smije se zaboraviti.
Ne smije se oprostiti zločin koji nikada nije ni priznat.
I zato danas ne plačem da me čuju ljudi.
Plačem da me čuju oni ispod zemlje.
Da im šapnem:
“Nismo vas zaboravili. I nikada nećemo.”
Zato danas, kada govorimo o Srebrenici, ne govorimo samo o historiji.
Govorimo o živim ljudima. O majkama koje još traže kosti svoje djece. O porodicama koje više nikad neće biti potpune. O tišini mezarja u Potočarima koja viče glasnije od svih govora svijeta. Govorimo o porodičnim fotografijama koje nikada neće biti potpune, uvijek će neko faliti…
Prošlo je 30 godina.
Trideset ljeta od jula 1995.
A nama – koji smo izgubili svoje, vrijeme je stalo. Rane nisu zarasle, suze nisu presušile. Samo su postale dublje, tiše… ali nikad manje stvarne.
🕊️ Sjećanje. Bol. Ponos.
Srebrenica 1995 – Zaborav je izdaja.
Piše: Anesa Vatrić